veljače 03 2014 Dobrodošli u ratu (II dio)

Isječak iz dokumentarca «Palencia-Singapore, putovanje tri oceana» (1999)

AKO želite pročitati prvi dio ovog posta kliknite ovdje

Dvojica vojnika natjerala su nas da odemo u vojarnu. Alberto, Pedro i ja smo se imali vremena dogovoriti oko improvizirane priče. Nije bilo prikladno spominjati naše stanje kao novinare i još smo mogli proći studente turizma u potrazi za avanturama, camino azerbejdžan. Reći da smo putovali iz Palencije u Singapur na snimanje dokumentarnog filma možda je previše nadrealno za one Ruse koji su bili usredotočeni na čečenske napade.

Pojavio se Olieg, golobradi mladić, da ne bih imao 18 godina. Jedini je prošarao nekoliko riječi na engleskom i nasmiješio se oslobađanjem statusa tumača. Objasnio nam očito, da ovo nije najbolje mjesto za razgledavanje i da žele razgovarati s nama. Izgledao je gotovo zabavljeno situacijom i toliko opušteno da se kalašnjikov koji je držao pokliznuo nekoliko puta natjeravši nas da skočimo unatrag i nasmijavajući vojnika.

Kalašnjikov koji je držao poskliznuo se nekoliko puta natjeravši nas da skočimo unatrag i izazvao smijeh vojnika.

Tada se pojavio visoki muškarac, poput gotovo svih Rusa u uniformi. Oliegov osmijeh istog je trenutka nestao. Ne znam ni za medalje ni za vojne činove, ali taj je Rus pokazao nedvosmislen autoritet. Rastali su nas.

Morao sam raspakirati osobnu prtljagu i pokazati bilježnice, DVD-a, kamere, trake, mikrofoni i ostali uređaji za snimanje. Nekoliko je vojnika pomno pregledavalo svaku odjeću, svaki dio opreme. Pitali su me na ruskom, Odgovorio sam ne znajući točno što na engleskom. Nitko ništa nije razumio, ali činilo se da su svi zadovoljni.

U susjednoj sobi, Pedra su ispitivali, Pretpostavljao sam s Oliegom kao prevoditeljem. Kad je Pedro govorio na engleskom, znao je to činiti naglas, kao da glasnoća pomaže razumijevanju. Nervoza mu je još više pojačala glas i mogao sam čuti kako naša kamera vrišti s druge strane: “Sa Sveučilišta Complutense u Madridu, da, da, Madrid!".

Nervoza mu je još više pojačala glas i mogao sam čuti kako naša kamera vrišti s druge strane: “Sa Sveučilišta Complutense u Madridu, da, da, Madrid!".

Smjestili su me u drugu sobu. Najviši vojni čovjek pojavio se zajedno s drugim muškarcima istog ukočenog lica. Zaplijenili su jedan od onih CD-ROM-a koji su se nekada koristili za konfiguriranje kopnenih ruta. Nisam se ni sjetio da smo je nosili u prtljazi.

Priključio ga je na računalo i zamolio me da zacrtam put od Kyzlara do Groznog.. Tada sam shvatio da smo u gradu koji se zove Kyzlar, točno na granici s Čečenijom. Puls mi se ubrzao, Nisam bio siguran kako to djeluje, jedva smo ga koristili, ali pri upisu imena, program je prikazao detaljnu rutu s kilometrima, srednji gradovi i drugi podaci za koje se činilo da zadovoljavaju Ruse.

Mi 25 godine i u toj dobi sve izaziva smijeh, posebno straha.

Ubrzo nakon, Sreo sam se s Albertom i Pedrom u prljavoj kabini, s tri crnkasta madraca. "Dobrodošli u hotel s pet zvjezdica", rekao je Olieg prije pozdrava..

Ma koliko situacija bila nesigurna i nestabilna, nas troje se osjećamo nekako nagrađeni iskustvom. Mi 25 godine i u toj dobi sve izaziva smijeh, posebno straha.

U šest sati, Olieg se pojavio sa svojim kalašnjikovom i ponovno su nas ispitali. “Studenti, studenti, da, znamo, ovo je rat, oprostite, oprostite…". Zapravo smo ih doveli u probleme jer ne postoji vojni protokol koji objašnjava što učiniti s trojicom idiotskih učenika koji su naletjeli na rat., tako, budali.

Ne postoji vojni protokol koji objašnjava što učiniti s trojicom idiotskih učenika koji su naletjeli na rat.

Dok smo čekali neku odluku, upoznali smo ostatak vojske, svi mladi lukavi muškarci animirani novitetom izgubljenih Španjolaca. Upoznali su nas s prostitutkom iz vojarne i ohrabrili nas da zabavimo čekanje. Uz prisilni smijeh odbili smo pozivnicu.

Tada su nam ponudili a boršč, tipična ruska juha s mesom. Popila sam svoju juhu, Pedrova i Albertovog, jer su izgubili apetit unatoč tome što su nosili više od 40 sati bez jela. Dok sam davao račun o ranču, Požalila sam što sam bacila onu lubenicu koju nam je dao Armenac, Put prema nigdje.

Netko je nekoga nazvao i taj je netko odlučio da moramo otići odande.! Gotovo bez vremena za razvrstavanje prtljage, sjeli smo na Ford Mondeo. Najviši ruski vojni čovjek vratio mi je CD-ROM u znak zahvalnosti što je doprinio ratu protiv Čečena.. Olieg je preveo svoju posljednju naznaku: "Ne zaustavljajte se dok ne dođete do Mahačkale!!”-Glavni grad Dagestana-. Počeli smo. Imali smo i druge 150 kilometri napetosti naprijed.

Naišli smo na vojno raspoređivanje koje su Rusi naredili dva dana ranije.

Pola sata su nas pratila razna vojska. Tada nastavljamo sami. Tada se cesta ispunila prašinom i bukom. Spremnik se pojavio frontalno od prašine, zatim još jedan i još jedan i još jedan… red oklopnih vozila kretao se u smjeru suprotnom od našeg. Naišli smo na vojno raspoređivanje koje su Rusi naredili dva dana ranije. Okupirali su granicu Čečenije. Zamolio sam Pedra da to snimi usprkos riziku koji bi to mogao podrazumijevati. Rekao sam da ne znam kakve gluposti za kameru dok su nas vojnici koji su prelazili cestu zbunjeno gledali. Iznenadila me njegova mladost. Naivnost je bila ta koja je zapovijedala tim ratom.

S obje strane ceste pojavili su se tenkovi i još tenkova. Mirisao je na benzin i zvučalo je kao da mora zvučati prag smrti.. Okovi, motori, zupčanici rata i tišina ljudi.

Zatvorili su nas na drugom vojnom kontrolnom punktu i na drugom. U svakoj su prilici bili pozivi, bilježi i prezire naša objašnjenja. I konačno smo stigli u Mahačkalu.

Mirisao je na benzin i zvučalo je kao da mora zvučati prag smrti.. Okovi, motori, zupčanici rata i tišina ljudi.

Odveli su nas do sjedišta gdje su muškarci žurili i izlazili. Bilo je to poput stanice za pomoć prije izlaska na igru ​​s oružjem. I ta se igra odigrala manje od dva sata odatle. Među kaosom ljudi koji dolaze i odlaze, narudžbi i kaciga i čizama s hitnim slučajevima, pojavio se još jedan anđeo, Nazvao se Diego i govorio besprijekorno španjolski. Rekao nam je da ćemo tamo morati pričekati, da nije sigurno izlaziti i da je bilo previše kontrolnih točaka do Arebaijána. Objasnili smo da nam je viza istekla za nekoliko sati, a onda je Rus prestao razmišljati na nekoliko trenutaka, frknuo je i napisao nešto na papiru. "Pokažite to na vojnim kontrolnim punktovima", rekao je., i poželio nam puno sreće.

Svanulo je kad smo stigli u grad Baku, da smo pronašli raj uz Kaspijsko more.

Pao je mrak, opet. Računali smo na svoju želju da se maknemo odatle i na papir napisan na ruskom s nekim šiframa koji znaju tko znače. U prvoj kontroli pokazali su uobičajenu naglost popraćenu zbunjenošću u našoj prisutnosti. Pokazali smo papir i nismo ni morali izaći iz automobila. Pokvarili su se i pustili nas da nastavimo. To se dogodilo u svim kontrolama. Diego nam je papirom otvorio sva vrata. I satima kasnije napokon smo stigli do Azerbejdžana. Svanulo je kad smo stigli u grad Baku, da smo pronašli raj uz Kaspijsko more.

Alberto je napisao svoju kroniku za La Razón, a mi smo listali lokalne novine. Najnovije vijesti o sukobu zaprepastile su nas sve troje. Te su novine upozorile na to u gerilskom ratu, Čečeni su se počeli služiti iznenađujućom metodom: uvesti otrovane lubenice u Rusiju.