Bilo je ljudi žive u Wadi Halfa
Bilo je previše ljudi. Bilo je nekih ljudi, kaos i trzanje. Bilo je nekoliko udaraca i tučnjava na rampi gdje su djeca pokušavala nositi kolica koja muškarci nisu mogli držati.. Vikanje, mnogi vriskovi. Uz TV kutije bile su vreće i torbe, bicikli i mikrovalna pećnica. Straga su bila uska vrata i vrata. Pri prelasku kroz njega jedva da je bilo svjetla, a buka vas je odvela do stubišta na kojem se nakupljalo meso. Bilo je nekoliko kabina koje nisu pripadale nama jer ih nismo platili, a postojao je zračni jaz koji je to bio put. Bila je paluba i kapetan koji nam je za pet eura rezervirao kut u kojem se ne bismo izgubili.
Bilo je čekanja koje nije odlučilo započeti ili završiti
Bila je skupina stranaca koja je ležala sa svojim torbama usred vreve. Bilo je čekanja koje nije odlučilo započeti ili završiti. Zalazio je zalazak sunca i sirena. Pokrenuo se veliki brod i stotine ljudi savijalo je glave i tijela moleći se Bogu koji je blagoslovio naš odlazak suhim pustinjskim vjetrom..
Bila je menza u kojoj su pića bila hladna i posluživale su se prihvatljive porcije pire u prahu. Bilo je tu nekoliko prljavih kupaonica. Bila je zatvorena noć u kojoj se nebo osvijetlilo u vodama. Zavladala je tišina i naš smijeh i vriska za večerom na kojoj smo razmijenili snove sa tako nedavnom grupom prijatelja da je jedva bilo vremena pitati imena. Bilo je skrivenog alkohola, grijeh neprospavanih noći, da smo pijuckali u slučaju da noć ne zaspi.
Bila je vreća i cementni madrac u kojem su se žalile kosti. Bila je Velika medved, oštar, opet iznad naših glava. Bio je kapetan koji je u ponoć odlučio pustiti glazbu u svojoj kabini, pokraj koje smo spavali na palubi, i to mi se popelo preko glave da pljunem na horizont. Bilo je uskomešanih snova, osjećaj umora i izvjesnog poraza zbog nemogućnosti isključivanja izgleda. Zavladala je tišina. To je imalo, mnogo tišine.
Bila je vreća i cementni madrac u kojem su se žalile kosti
Zorilo je tako sporo da se činilo da noć opet počinje, a ne dan. Nad vodama je plutalo neizmjerno sunce. Tamo je bio predivan hram, mitsko ime, u kojoj bih se oprostio od onog Egipta koji mi je u pogrešno vrijeme sreo oči. Bilo je neizmjerne vrućine i puno ljudi koji su nam dolazili pod zaklonom sjene dok nismo gotovo visjeli nad brodom.. Bilo je zelenih voda, bez kisika, kao da se krećemo nedavnim travnjakom.
Na 12 u podne je bilo tako vruće da nam je koža zaplakala, već izgorjela. Napokon je postojala mala luka nešto sređenija od one prije 24 sati. Bila je carinarnica puna ljudi i čovjek koji nam je pomogao da preskočimo vrata. Bila je pustinja tako suha i toliko vruća da se život znojio. Bio je hotel, jer ste mu dali ime koje razumijete da biste zamislili što je bilo, gdje se sobe nisu čistile kako se ne bi zaprljale.
Bio je tu prljavi madrac, prljava krpa, neke prljave rupe koje su bile kupaonica i ventilator i uređaj koji je simulirao klima uređaj. Bilo je mjesta za spavanje koje se činilo puno za mjesto na kojem se nije činilo da mrtvi mogu spavati. Bio je balkon s kojeg sam promatrao ulice prašine i guštera. U našem je hotelu bila poštena menza, s poštenim ljudima gdje smo pošteno jeli.
Bio je balkon s kojeg sam promatrao ulice prašine i guštera
Još je jednom Nil pokoljen. Bilo je miris kanalizacije i odvodnje jada. Bilo ostaci trulim životinja i ogromnim vrane lete iznad naših glava su im vratovi vrište sušno oblaci. Tu je opet spor noćni zrak, tako gusta da se koristi za blokiranje uši. U mojoj sobi bilo je na desetke malih gostiju, tama i tišina i neočekivana hladnoća tog čudnog stroja. Imao sam najbolju noć na putovanju, u kojoj sam gotovo sve zaboravio 10 sati, za one stvari koje ne očekuju ništa.
Među mrtvima je ponovno svanulo. Još jedna šetnja kojom slijedi put praznine i njezine stvari. Rijeka koja se ne miče iz straha da ne povrati u očaju. Napokon je opet bio automobil s nama. Neki koferi, zbogom propadljivim dobrim prijateljima. Pred nama je bila prekrasna pustinja u kojoj smo se počeli gubiti. A postojao je znak koji nas je podsjetio da smo preživjeli Wadi Halfa, Sudanski princip. Prije, napustili smo Asuan, iz voda egipatskog Nila. Uživali smo u onim beživotnim danima između tako malo nas i toliko njih.
Komentari (1)
José Luis (Umjetnost sam)
| #
Izvrsna priča s tim imala je zvukove poput prošlosti, sadašnjost i budućnost. Imao je od prije četiri tisuće godina, isto kao i jučer, Današnji, sutra isto.
Koristeći svoje riječi, dani bez života za nas. Život bez dana za njih.
Hvala na priči Javier. Oraspoložiti!
Zagrljaji
Odgovor