Tonle Sap Plutajući život
Još se nismo oporavili od Angkorovog emocionalnog utjecaja, kad smo ušli u vodenu aveniju koja nas je približila jednom od plutajućih sela Tonlé Sap.
Kambodža se ne razumije samo, jer nema smisla u zemlji u kojoj se nalazi nekoliko kilometara od najsvečanijih hramova na svijetu, obitelji žive na vodi jer ne mogu platiti za komad zemlje.
Bilo je ulica, farme, trgovine i restorani. Sve je plutalo jezerom. Vidio sam piliće u njihovim olovkama, patke i svinje na splavovima daleko od obale. Bilo je čak i farmi krokodila za koje su neki odvažni zaključili da mogu privući turiste i usput poslužiti kao hrana, a možda i napraviti cipele.
Mnogi mladi ljudi rođeni su u vodi i ako prosperitet ne pokuca na vrata, možda će tamo umrijeti, u kućama bez temelja.
Istina je da tamo nije bilo previše turista, a stanovnici jezera ne prodaju razglednice. Iako na prvi pogled, vodeni labirint zvuči poput dizajna vilenjaka, stvarnost je mnogo manje lirska. Mnogi mladi ljudi rođeni su u vodi i ako prosperitet ne pokuca na vrata, možda će tamo umrijeti, u kućama bez temelja.
U Tonlé Sapu su brodovi noge s kojima se ide s jedne na drugu stranu, posjetiti susjeda, do hinduističkog hrama, koja je jedina građevina koja je sagrađena na komadu zemlje. Djeca igraju pomorske bitke preko sićušnih bačvi koje su karavele za osvajanje njihovog svijeta.
Žene krpaju mreže gledajući u jedini mogući horizont, onaj u blijedoplavoj boji, ali oni su ti koji se čine zapetljani u onu petlju vode i čamce koji ne vode nigdje.
Možda ih glazba ujedinjuje sa svijetom, da melodija ne treba čvrsto tlo i glas ne zauzima prostor.
Zaustavljamo se u slučajnoj kući, vidjeti da su unutra i sa skokom vrata, do ukrcavanja, ulazimo u skromni prostor, ali s dostojanstvom doma. Kuća je imala nekoliko soba, viseća mreža za ljuljanje slobode u sunčanim popodnevnim satima, nekoliko djece koja trče uokolo, kavez s patkama i ozvučenje dizajnirano za izvođenje koncerata na stadionu. Možda ih glazba ujedinjuje sa svijetom, da melodija ne treba čvrsto tlo i glas ne zauzima prostor.
Tamo čak imaju tekuće oči, uvećavajući težinu pločnika, ali nomadsko stanje tjera ih da se odupru. Oni se smješkaju onako kako se svi smješkaju u jugoistočnoj Aziji, kao da ih bijeda nikad nije dosegla. Oni su se navikli na plime i oseke, zbog čega se negdje druže s domom, tražeći ribu ispod obiteljske spavaće sobe. I tako iz godine u godinu, s mokrim nogama toliko napuštanja doma, Hodam toliko i tako par koraka.
Postoje mjesta na kojima nema obala na kojima bi mogla sletjeti budućnost
