travnja 10 2015 Come Knocking Tibet I

• 6

  https://www.viajesalpasado.com/wp-content/uploads/611.jpg

  Kina se počela prorjeđivati ​​dok su se planine penjale. Pobjegli smo džipom, S tjeskobom bjegunca na otvorenom. Nestali su pretjerani gradovi ili turizam gradova čija se čarolija prodaje u suvenirnicama.

• 10

  https://www.viajesalpasado.com/wp-content/uploads/107.jpg

  Kina se počela prorjeđivati ​​dok su se planine penjale. Pobjegli smo džipom, S tjeskobom bjegunca na otvorenom. Nestali su pretjerani gradovi ili turizam gradova čija se čarolija prodaje u suvenirnicama.

• 1

  https://www.viajesalpasado.com/wp-content/uploads/156.jpg

  Kina se počela prorjeđivati ​​dok su se planine penjale. Pobjegli smo džipom, S tjeskobom bjegunca na otvorenom. Nestali su pretjerani gradovi ili turizam gradova čija se čarolija prodaje u suvenirnicama.

• 2

  https://www.viajesalpasado.com/wp-content/uploads/224.jpg

  Kina se počela prorjeđivati ​​dok su se planine penjale. Pobjegli smo džipom, S tjeskobom bjegunca na otvorenom. Nestali su pretjerani gradovi ili turizam gradova čija se čarolija prodaje u suvenirnicama.

Kina se počela prorjeđivati ​​dok su se planine penjale. Pobjegli smo džipom, S tjeskobom bjegunca na otvorenom. Nestali su pretjerani gradovi ili turizam gradova čija se čarolija prodaje u suvenirnicama. Prije nego što nas, sad smo vidjeli doline u kojima su pasla stada jakova i konji koji kaskaju uz jezera.

Sela su već bila, nedvosmisleno, druga stvar. Imali su drevni ritam života, s stankom koju generira ova usamljenost. Tako, kao na prstima, stigli smo do malog sela zvanog Nixi. Imao sam priliku intervjuirati Iasija, obrtnika koji radi s keramikom, poput oca i oca i tako sve dok ga sjećanje nije stiglo. I čovjek je bez nostalgije govorio za tim vremenima, jer su još uvijek bili Tibetanci, sa svojim jarcima u maloj staji i pročeljima ukrašenim jednostavnim geometrijama. Glavna soba njegove kuće bila je ogromna, štednjakom za zagrijavanje zima i keramikom u obliku vrčeva, posude i ukrasi koji su to osamljeno mjesto pretvorili u muzej.

Sad smo mogli vidjeti doline u kojima su pasla stada jakova i konji koji kaskaju uz jezera.

Kad odemo iz grada, golem plakat najavio je s kineskim ponosom skoru izgradnju stambenog naselja, prikazuje crtež grada ili grada, Nisam mogao reći, blistavim asfaltnim autocestama dovršavajući pečat prosperiteta u okruženju ljudi koji ignoriraju svjetsku hitnost da i dalje raste.

Nastavljamo dalje, nesvjesno tražeći utočište u sjevernim selima Yunnan, izgovor za pomirenje s Kinom. Prešli smo previše gužve, preplavljen bukom društva koje se prepušta deliriju neobuzdanog kapitalizma. Željeli smo se skloniti u odjek planina, penjati se cestama, udahnite ledeni zrak tamo gdje stoje budističke stupe. Neki su biciklisti tražili, s puno više žudnje, isti osjećaj.

Željeli smo se skloniti u odjek planina, penjati se cestama, udahnite ledeni zrak tamo gdje stoje budističke stupe.

Profili snježne planine Meri pojavili su se iznenada, tako bijeli da su izgledali poput limba. U velikoj prodavaonici sukna nekoliko je biciklista popilo vruću juhu koja im je sigurno nadoknadila sate vožnje, takva je gesta sreće imala gledajući planine. Pokraj šatora obješeni su o stupu, obojene tkanine na vjetru, s fragmentima budističke filozofije. Značajke mještana promijenile su se. Imali su smeđu kožu, sprženo suncem, namrgođenost, ali ljubazna gesta.

Još smo imali maraton zavoja koji su se izmicali dolinama. Putovanje je postalo tiho, mekan, ni s jednim drugim društvom osim s oštrim i okomitim krajolikom. Chou je zaustavio automobil ispred nesigurnog hostela u gradu Fei Lai Si, pokazujući karte Tibeta na recepciji. Mojoj sobi nedostajalo je tople vode i sloja boje, ali s prozora su se mogle zadržati planine. Suprotan, oblaci su pokušavali sakriti planinski lanac, ali vrh planine Kawakarpo povremeno bi stršio iz magle. Nitko nije uspio zgaziti svoje 6.740 metara i legenda kaže da tamo živi tibetanski ratnik, Također se kaže da je to sveto mjesto izvanzemaljsko za prolazak ljudi.

Ovo je mjesto jedan od onih završetaka koji rezerviraju divlje rute, nagrada za smjelost za besciljno napredovanje.

Neki su ruksaci lutali gradskim hostelima pomalo mističnog pogleda pored stupa koje upućuju na planine.. Ovo je mjesto jedan od onih završetaka koji rezerviraju divlje rute, nagrada za smjelost za besciljno napredovanje. Mi međutim, željeli smo se provući kroz pukotine svakodnevnog života, potražite priče o onima koji žive između snježne planine Meri i providnosti volje da nam je pastir jaka prešao put sa svojim stadom uzlaznim brdima. Stoka se činila lakšom i manje dlakavom od one koju smo vidjeli u južnim dolinama. Pastor koji je pristao da ga slijede. Proganjamo ga, penjanje na planinu na više od 3.500 metara visine noseći opremu. Morali smo trčati kako bismo snimali jakove, morali smo okružiti životinje svojim kamerama. Bez daha posadili smo stative i započeo je razgovor sa župnikom.

-Je li teško paziti na krdo jakova?

-Kakve jake?- odgovori župnik.

-Kao ono što jaki?

-Ovo su krave.

-Ah.

Pokupili smo opremu, spustili smo se s planine, udahnemo i nastavimo put.