Planinski pada

Po: Juan Ignacio Sánchez (tekst i fotografije)

Kina, Prvi dan. Nakon dolaska u meteorski samo oko potpisivanja autograma i izradu fotografija sa skupinom kineskog bjesomučan požara na zabavi, Mi smo vozili u autobusu na putu za planinama. Tražimo grad koji se zove Yuan Yang, i u kojima očito postoje stotine tisuća rižinih polja kojima sunce, pri izlasku i zalasku sunca, daje svoje svjetlo pretvarajući ih u najgigantska zemaljska ogledala. Danteskna predstava.

Ali prije nego što ste morali tamo stići. I tamo je stigla velika kineska avantura, koja započinje u zoru. Ušli smo u autobus u sedam ujutro, i počeli smo hodati, u sedam sati, niz planinsku cestu koja je samo gledajući u bokove imala vrtoglavicu. Ubod, morali smo stajati satima jer su neke dizalice čistile planinu… Tada smo morali stajati više sati jer je došlo do odrona i cesta je bila odsječena… I kad napokon počnemo, već totalno noću, autobus je stajao točno tamo gdje je još uvijek bio pijesak od klizišta…

I ovo je bio prizor… Lijevo, jaruga. Pravo, kula od pijeska koja prijeti padom… Mali kamenčići otpadaju i plaše nas…Moj prijatelj Ro držeći me za ruku… I unutar autobusa, tik do nas, dvoje Kineza tako mirno puše i pljuju po podu… Oko, bučnim grgljanjem… I djeca koja plaču, a prolazi su se srušili s vrećama s hranom i tko zna čime… I napokon izbjegavamo tragediju…

I ovo je bio prizor… Lijevo, jaruga. Pravo, kula od pijeska koja prijeti padom… Mali kamenčići otpadaju i plaše nas…

Onda smo stali na duže vrijeme jer se razboljela stara gospođa ne znam koje nacionalnosti i sve to bacila… A onda, nakon što su nam dopustili da nešto pojedemo (bili smo od sedam ujutro do jedanaest sati noću s jogurtom u tijelu), na kraju….. kraju, kraju… gotovo u tri ujutro, stigli smo do mjesta kamo smo išli, ono što se zove Luchon, i u kojem nam nisu dali spavati na kolodvoru jer smo sljedećeg jutra morali voziti još jedan autobus do Yuan Yuang…

Yuan Yang. Vjerojatno, i bez ulaska u usporedbe, najčarobnije mjesto na kojem smo do sada bili na putovanju. Za sve. Ljudi, doslovce, zaustave te na ulici i stave u svoje kuće da jedeš. Gledaju vas znatiželjnim licem koje mora biti slično licu kojim ih gledamo… Ako im date više novca za ono što kupe, zašto si zbunjen, oni vam ga vrate. Ako samo malo pitate, puno vam stavljaju, a malo naplaćuju…

Ovdje ne žive od turizma, njih to ne zanima, i zato kad hodate ulicama, nego se osjećate kao na snimanju filma u kojem niste lik, jedini svjedok koji pokušava malo ometati i puno gledati…

Pripadnici su etničke skupine, nazovite HANI, da, očigledno, prema popularnom folkloru, rođeni iz očiju krastače. Žene nose šarena odijela, sa šeširima, košulje i nekakvu pregaču pletenu u plavoj boji, Crvena, žuto i bijelo… A muškarci nose hlače, plave jakne i kapu, kao i engleski proleter iz 19. stoljeća… Podsjećaju me na Deana Martina! Ne znam jesam li impresioniran, ali svi mi se čine zgodni..

Ovdje ne žive od turizma, njih to ne zanima, i zato kad hodate ulicama, nego se osjećate kao na snimanju filma u kojem niste lik, jedini svjedok koji pokušava malo ometati i puno gledati…

Planina… I svjetlost. Postoji tisuću mjesta za rekreaciju i promatranje sunca kako osvjetljava polja riže…I suputnici na putu. Sada je Andrea s nama, urnebesni Talijan. Nevjerojatno je kako se s nekim možeš povezati u četiri dana. Putovati sam, biciklizam. Umirem od toga da ga imam i izađem s njim, ali nisam mogao… Jedan je od onih koji se penju na planine poput Mortirola, Sestriere, Tourmalet, s tvojim prijateljima, sve usput desetljeće mlađi od mene… Ništa mi nije nadohvat ruke.

A u pansionu smo upoznali dvojicu Švicaraca… Ispostavilo se da u ovom gradu ima samo pet stranaca, i svi smo se postavili na isto mjesto… Zajedno su četrnaest godina, i više od tri putuju oko svijeta. Oni su lijepi, zanimljiv, zabava, s poštovanjem. Pričale su mi priče iz Sirije, Iran, Irak, purica, Afrika…. A također i Trans-Sibirski. Ne mogu prestati primati podsvjesne poruke. Želim raditi transsibirski.

I običaji Kineza, ne razumijem. I broj pitanja koja vam ne mogu postaviti. I njihovo pljuvanje po zemlji, što vidiš tu slatku staricu, i želiš pozdraviti, i odjednom začujete gggggggggggggguuuuu, raca, i lapo koji te odgojio. A vi kažete „odakle ovoj ženi to?„I koliko svi puše! I koliko igraju karte, i na svojevrsnu neshvatljivu domenu. A trgovine su stalno otvorene. I popularni barovi s malim stolicama na kojima spravljaju najbolju juhu koju ću ikad imati u životu ili vam stave zdjelu riže i napune je povrćem i svinjetinom na kojoj našoj ne mogu zavidjeti., osim u šunki, jasno. I kineski supermarketi, koji su poput Kineza u susjedstvu, ali u Kini. I stanodavac moje kuće, koji nas napuhuje bananama i čajem i mi sjedimo s njim da gledamo TV seriju, a Ro počne šivati ​​sa ženom. A djeca do drveća da beru voće, i bake i djedovi koji su u sumrak šetali trgom. A žene su uvijek bile natovarene košarama za ogrjev, povrće i bilo što drugo.
Ona je lijepa, Kina.

  • Udio

Napišite komentar