Kina se po?ela prorje?ivati ??dok su se planine penjale. Pobjegli smo džipom, S tjeskobom bjegunca na otvorenom. Nestali su pretjerani gradovi ili turizam gradova ?ija se ?arolija prodaje u suvenirnicama. Prije nego što nas, sad smo vidjeli doline u kojima su pasla stada jakova i konji koji kaskaju uz jezera.
Sela su ve? bila, nedvosmisleno, druga stvar. Imali su drevni ritam života, s stankom koju generira ova usamljenost. Tako, kao na prstima, stigli smo do malog sela zvanog Nixi. Imao sam priliku intervjuirati Iasija, obrtnika koji radi s keramikom, poput oca i oca i tako sve dok ga sje?anje nije stiglo. I ?ovjek je bez nostalgije govorio za tim vremenima, jer su još uvijek bili Tibetanci, sa svojim jarcima u maloj staji i pro?eljima ukrašenim jednostavnim geometrijama. Glavna soba njegove ku?e bila je ogromna, štednjakom za zagrijavanje zima i keramikom u obliku vr?eva, posude i ukrasi koji su to osamljeno mjesto pretvorili u muzej.
Sad smo mogli vidjeti doline u kojima su pasla stada jakova i konji koji kaskaju uz jezera.
Kad odemo iz grada, golem plakat najavio je s kineskim ponosom skoru izgradnju stambenog naselja, prikazuje crtež grada ili grada, Nisam mogao re?i, blistavim asfaltnim autocestama dovršavaju?i pe?at prosperiteta u okruženju ljudi koji ignoriraju svjetsku hitnost da i dalje raste.
Nastavljamo dalje, nesvjesno traže?i uto?ište u sjevernim selima Yunnan, izgovor za pomirenje s Kinom. Prešli smo previše gužve, preplavljen bukom društva koje se prepušta deliriju neobuzdanog kapitalizma. Željeli smo se skloniti u odjek planina, penjati se cestama, udahnite ledeni zrak tamo gdje stoje budisti?ke stupe. Neki su biciklisti tražili, s puno više žudnje, isti osje?aj.
Željeli smo se skloniti u odjek planina, penjati se cestama, udahnite ledeni zrak tamo gdje stoje budisti?ke stupe.
Profili snježne planine Meri pojavili su se iznenada, tako bijeli da su izgledali poput limba. U velikoj prodavaonici sukna nekoliko je biciklista popilo vru?u juhu koja im je sigurno nadoknadila sate vožnje, takva je gesta sre?e imala gledaju?i planine. Pokraj šatora obješeni su o stupu, obojene tkanine na vjetru, s fragmentima budisti?ke filozofije. Zna?ajke mještana promijenile su se. Imali su sme?u kožu, sprženo suncem, namrgo?enost, ali ljubazna gesta.
Još smo imali maraton zavoja koji su se izmicali dolinama. Putovanje je postalo tiho, mekan, ni s jednim drugim društvom osim s oštrim i okomitim krajolikom. Chou je zaustavio automobil ispred nesigurnog hostela u gradu Fei Lai Si, pokazuju?i karte Tibeta na recepciji. Mojoj sobi nedostajalo je tople vode i sloja boje, ali s prozora su se mogle zadržati planine. Suprotan, oblaci su pokušavali sakriti planinski lanac, ali vrh planine Kawakarpo povremeno bi stršio iz magle. Nitko nije uspio zgaziti svoje 6.740 metara i legenda kaže da tamo živi tibetanski ratnik, Tako?er se kaže da je to sveto mjesto izvanzemaljsko za prolazak ljudi.
Ovo je mjesto jedan od onih završetaka koji rezerviraju divlje rute, nagrada za smjelost za besciljno napredovanje.
Neki su ruksaci lutali gradskim hostelima pomalo misti?nog pogleda pored stupa koje upu?uju na planine.. Ovo je mjesto jedan od onih završetaka koji rezerviraju divlje rute, nagrada za smjelost za besciljno napredovanje. Mi me?utim, željeli smo se provu?i kroz pukotine svakodnevnog života, potražite pri?e o onima koji žive izme?u snježne planine Meri i providnosti volje da nam je pastir jaka prešao put sa svojim stadom uzlaznim brdima. Stoka se ?inila lakšom i manje dlakavom od one koju smo vidjeli u južnim dolinama. Pastor koji je pristao da ga slijede. Proganjamo ga, penjanje na planinu na više od 3.500 metara visine nose?i opremu. Morali smo tr?ati kako bismo snimali jakove, morali smo okružiti životinje svojim kamerama. Bez daha posadili smo stative i zapo?eo je razgovor sa župnikom.
-Je li teško paziti na krdo jakova?
-Kakve jake?- odgovori župnik.
-Kao ono što jaki?
-Ovo su krave.
-Ah.
Pokupili smo opremu, spustili smo se s planine, udahnemo i nastavimo put.
