Sada kada smo skoro sam spalio i Kairo Midan Tahir Trgu sjećam se mnogo puta sam išao u grad, bez sumnje jedan od najuzbudljivijih gradova na svijetu i nesporni i nedvojbene kapitala islamske civilizacije.
Obilazak mjesta gdje je kovana Portugalska kraljevina, Obilazak mjesta gdje je kovana Portugalska kraljevina. Obilazak mjesta gdje je kovana Portugalska kraljevina, Obilazak mjesta gdje je kovana Portugalska kraljevina. Obilazak mjesta gdje je kovana Portugalska kraljevina.
Egipat je div nji ti utroba. Ništa nije jednostavno ovdje. Našao sam ljude koji imaju određeni tužno talog ponos, od desonfianza u prošlosti koja daje osjećaj da je uvijek bolje. No, Egipat je ogromna u jučer, bitna tranzitna točka doći za strahova i mržnji razumijevanje i snagu i upornost.
A sada, da je prošlost 18 srpnja Mandela bi ispunio 96 godina, igrajmo igru na trenutak zamislimo što bi bilo sa svijetom i njegovim beskrajnim ratovima da smo zamijenili vođe Netanyahua, Putin, Arafat, Grm, Milošević…. od Mandele. Odgovor je jednostavan zar ne?
Mi smo išli s osjećajem vidim lijepu zemlju da se komadi koji zaslužuje novi početak, danas ne zaslužuje svoje nasljedstvo (...) To jutro na molu brod koji će nas odvesti u Sudanu su razmišljanja o sve to dok gledam borbe i tuče po kolica učitava, zaraditi novac, više život izgubiti.
A Abdul je kotrljao platno, predao ga je i zamolio u zamjenu za jednu stvar: "Dajem vam ovo platno uz jedan uvjet, Ako negdje vidite tu ženu, recite joj da je tražim. Morate mi obećati da hoćete "
Pobijedili smo s grobom Tutankamona u egipatskom muzeju i izgubili smo s vojskom koja je na ulazu čistila mitraljeske svojih tenkova. Uvijek na oprezu, uvijek spreman za izlazak. Osvojili smo običan obrok u prekrasnom dijelu impozantnog Nila i izgubili smo neugodnu tajnu policijsku kontrolnu točku na kojoj smo mirisali čak i na naše novčanike u potrazi za drogom.
Teško smo mogli komunicirati s njima, nijedna nije progovorila ni riječ engleskog. Nešto što se protezalo na čitav brod i na ono na što smo već bili navikli. Pitali smo kada je ostalo za Haifu, a oni su nam odgovorili da pet, osam ili stotinu, to je ovisilo o tome da su vjerovali da smo ispitivali prste u mojoj ruci ili kamione koji su stali na brod.
Jedan studenog poslijepodne moj prijatelj Victor Hugo pojavila u mojoj kući i rekao mi o karti Maputo. Rekao sam točno: „U mojoj kući Azori godina sam visio kartu u kojem sam istaknuo neke rute sam htjela učiniti za svijet. Vrijeme je da se prva.
Wadi Halfa je moridero. Možemo ostati ovdje zauvijek uz prašine i život ide sporo. Moja rutina je uvijek isti, živo ponekad noćne posjete kao sinoć. Čuo sam zvukove torbu, kao da netko u našoj maslina hurgase.
"Zašto bi mi to učiniti?", odgovara vlasnik hotelu. "Ovo je naša zemlja. Mi smo bili prije. Mi samo želimo da naša prava. Mi tihi stoljeća, trajna poniženje, ali stvari dolaze na nepodnošljive točke. Oni nas žele van, ali nećemo ići. Dodatak, Gdje ću ići? Ovo je moj dom i moj posao. To je moj život ".
Izvan naselja, sela su jadni i djeca su bacali kamenje na vozače. Kairo, zagušena i umotan u stalni sumaglica; kapitala na arapski svijet je ostavio Bog. Čini se da čistilica uzeti dvadeset godina na štrajk.