Više od tri i pol godine života kaže kalendar. Stigao sam u Italiju (Živjeti je bio prvi put) U sije?nju 2019, Odlazim u kolovozu 2022. Nisam htio napustiti Meksiko, gdje je došao iz života ?etiri godine, i povratak u Europu. Loš po?etak da ne želite biti tamo gdje jeste i gdje ste bili. Život se živi u sadašnjoj i prvoj osobi, Ostali su izuzeti, Osim ve?eg uzroka, Prepoznati sebe nesposobnim ili krivim što ne znate kako se zabaviti. Gradovi ne o?ekuju, Vi vi morate do?i do njih, Ali nedostajao mi je doru?ak u avionu da bih dobio ideju da se moram vratiti. Jednog dana bio sam sa svojim prijateljem Carlosom koji je prolazio Tlaxcala dešifriraju?i kako je tamo stigao raspelo i hrabri bik, I tjedan dana kasnije bio sam u Rimu razmišljaju?i je li panteon još uvijek lebdio.
Sad po?injem živjeti u Bangkoku i osje?am da mi duguju, najmanje, dvije od gotovo ?etiri godine koje sam proveo ovdje. Kad sam bio tinejdžer, pjesma Joaquín Sabina pjevala je pjesma koja me je naslovljena „Tko me je ukrao u travnju?". U svom dnevnom redu podvukao sam da mi nedostaju dva izvora i dvije zime. Tada sam pro?itao da sam odredio da je to "barem". Po?eo sam ?itati taj detalj, "najmanje", Ali sjetio sam se da postoje dva juniora, Dvije joule i tri ?etvrtine i polovica kolovoza tako?er su u dugu jer sam s pažnjom ulazio u morsku vodu da ne kihnem i izazivam sve Mediteranske.
Pandemija je sve promijenila. Na ove tri i pol godine života u mojoj drugoj domovini utje?e ta "kra?a" vremena (potreban). Posadimo rovove u grlo, Pretvaramo lonce u parkove i po?eli smo sumnjati u šeta?e pasa i velikodušne ljude koji ne znaju kako zatvoriti vrata vani, a da ne zagrlim. Tada smo odlu?ili spustiti sjenila iz straha da ?e virus sti?i izvana i iznutra je jedino što smo željeli biti baciti se.
Kad sam stigao 2019 Rekao sam Rimu svojoj supruzi, Francesca, da sam ustao za Rim u pet ujutro zimi kako bih pokušao fotografirati monumentalni grad bez ljudi. Tada smo bili u prepunoj Piazzi Navona i palo mi je na pamet ako bi postojala mogu?nost slikanja tog mjesta bez ijednog ?ovjeka. ?inilo se nemogu?im. U povijesnom žezlu Rima, turizam se vrši u pakiranju, a kipovi se na kraju spuštaju s umornih pijedestala koji su na fotografijama pozadina nakon dva lica, a ne ne, Kao što su bili prije, Prednji dio u prvom planu.
Boje se praznih gradova poput ostalih, bojimo se da se vra?amo ku?i i prona?emo bilješku koja kaže da nema nikoga
Godinu dana kasnije, un 13 Ožujak 2020, Hodao sam svu tu otvorenu jamu koji je središte Rima gotovo nitko. Volim pustinje i taj je grad odjednom bio pustinja cementa i mramora. Koji niži, jer je sve bilo lijepo i osje?ali ste se užasno. Imali smo dva dana ukupne zabrane za izlazak. Novinari su bili jedan od rijetkih profesionalaca koji su bili izuzeti od zatvora. Izašao sam da izvještavam o vagabundosu. Razgovarao sam s mnogim od njih i shvatio da se boje praznih gradova poput ostalih za koje se bojimo da se vra?amo ku?i i prona?emo bilješku koja kaže da nema nikoga.
Taj sam dan proveo ispred Vatikana, Piazza Navona, Panteon, Trevi fontana, Piazza Spagna i sve uli?ice povijesnog centra slušaju?i tutnjavu mojih koraka. Vidio sam talijansku zastavu napravljenu s tri majice koje leže na konopcu odje?e. Odatle smo objavili sve, kapanje, Subjekti pinceta. Rim ne može šutjeti, To ga ne udara. Rim je vik prije nego što su prehlade izumljene.
I tako su prošli tjedni i mjeseci. I naviknemo se na razgovor s nama na ekranu i pozdravljamo nas lakatom. Život nakon prozora je život zatvora. Ne zato što se ništa brzo ne doga?a unutra, Ali zato što se sve brzo doga?a vani, a da ih ne ?ekate. "Kad moja majka napusti moju majku, možda je ve? umro", Rekao mi je mladi zatvorenik, U zatvoru El Parrara, koji je puknuo bejzbol palicom glavu momka na stepenicama crkve u Sierra de Chihuahua, Meksiko. Povikao tijekom intervjua, mnogo. Za majku i za njega, ne za prasak.
Uspio sam putovati tijekom ove pandemije. Najbolje od svih tih putovanja bilo je posao i zadovoljstvo na Namibiji i Južnoj Africi. Bio je to ožujak 2021. U Italiji je bio dodir i odlazio sam na aerodrom, no?, izme?u praznih cesta. Ušao sam u ogroman neupotrenjiv terminal, Sa zatvorenim trgovinama i parkiranim avionima, Tamo gdje je na kraju postojala raštrkana skupina putnika koji su nosili kao gel prtljagu, Maska i medicinsko osiguranje.
Proveo sam mjesec dana putuju?i kroz Namibiju i Južnu Afriku s nekim fenomenalnim prijateljima koji ih uzbu?uju da se uzbu?uju
Afrika me lije?i svuda. Živio sam tamo, Izme?u Mozambika i Južne Afrike, pet godina. Imao sam maticu. Ništa nije bilo savršeno. Bilo je i problema, tuge i razo?aranja, strahovi, bijes i sve one stvari koje žive izvan društvenih mreža. Ali pobijedio je drugom. I tamo sam se vratio. Proveo sam mjesec dana putuju?i kroz Namibiju i Južnu Afriku s nekim fenomenalnim prijateljima koji ih uzbu?uju da se uzbu?uju. Naša WhatsApp grupa naziva se Nadalismo. Mantra je "Morate živjeti dok Nadal igra". S ljudima koji misle tako da možete putovati bilo gdje.
I da, U Africi je udahnulo više slobode nego u Europi, Ali maska ??se tamo uvijek pojavila, Gesta, Ku?ni poziv koji vas je podsjetio da su ta vremena raznolika. U slapovima EPPA, Jedno od mojih najdražih mjesta na ovom kontinentu, Na granici izme?u namibije i Angole, Intervjuirali smo neke himbe.
Razgovor je bio takav:
-“Nešto što smo ?uli za bolest koja širi i ubija ljude. Neki su nam došli objasniti. Zato turisti ne dolaze posjetiti ovo mjesto i to nas je osiromašilo više. Trebamo ljude da do?u ".
-Poznajete li nekoga tko se razbolio od koronavirusa?
-"Ne, Ovdje nitko nije imao tu bolest ", Odgovorite na pitanje kasnije: Odakle dolazite je opasno?".
-"Dolazim iz Italije, Daleka zemlja, I tamo je umrlo puno ljudi, Da".
-A kad prevedu odgovor, svi uzvikuju "ahh" i najstariju repliku: "Pa, onda ovdje možete donijeti virus".
I u tom odgovoru, prili?no logi?an, Shvatili ste da vas je pandemija na ovaj ili onaj na?in progonila do onog nenaseljenog suhog kuta svijeta u kojem sunce izlazi iz bunara, a zvijeri su umrle od že?i.
“Tajna su ljudi”. I svaka zemlja u kojoj živim, svako moje putovanje, jasnije mi je
U Italiji je senzacija uvijek bila sli?na. Ve?ina intervjua bila je na telefonu i u nekoliko izvještaja koji su u?inili sigurnosnu udaljenost dovoljnom za razlikovanje je li ispitanik smijao ili zijevao. Tako sam gotovo dvije godine malo povezao s strancima i volim strance. U tome je medicinska studija koju smo svi nosili u glavi tvrdile da su obitelj i vrlo bliski prijatelji zarazili manje virusa nego stranci nego stranci.
To je bio posljednji mjesec svibnja i lipanj, Radio sam u nizu izvještaja u Rimu s fotografom, Fakti, da sam imao bliski kontakt s nekim iz mog ne okruženja. Od po?etka smo pali jako dobro. Proveli smo nekoliko dana rade?i zajedno. Tada smo se vidjeli. A onda sam shvatio da je to ukrao pandemiju, Neki stranci. Italija bi bila druga Italija bez pandemije, Poput Meksika, Južna Afrika ili Mozambik bili bi još jedno iskustvo s njom. Prvi put sam živio izvan Španjolske, na Malti, Po povratku moj prijatelj Juancho me pitao što si nau?io? a ja sam odgovorio: “Tajna su ljudi”. I svaka zemlja u kojoj živim, svako moje putovanje, jasnije mi je.
