Ni na jednom od tih mjesta nisam tražio rizik, zapravo imam naviku pokušavati to izbje?i, Ali želja da upoznate svijet i pokušate dovršiti nedoku?ivu zagonetku ljudske rase je ja?a.. I to me ne ?ini herojem ili seronjom..
Prvi put sam živio izvan Španjolske, na Malti, Kad sam se vratio, dobar prijatelj me pitao, što si nau?io?? a ja sam odgovorio: “Tajna su ljudi”. I svaka zemlja u kojoj živim, svako moje putovanje, jasnije mi je.
"Se buscan hombres para viaje peligroso. Niska pla?a. Izuzetno hladna. Dugi mjeseci potpune tame. Stalna opasnost. Povratak nije zagarantovan. Honor y reconocimiento en caso de éxito".
Putovanja su oduvijek bila savršen izgovor za ne gledanje sebe, da okreneš lice prema ogledalu. I to kažem sa sviješ?u da je proputovao pregršt zemalja iz svih krajeva planete, od Aljaske do Ushuaia, od Južne Afrike do Ivernessa, od Australije do Himalaja.
Odlu?io sam to u?initi. Napustila sam udobnost zone komfora i odlu?ila isprobati. Sastavio sam popis onoga što ostavljam iza sebe: posao, ku?a, divna obitelj i prijatelji, televizija koja je razumjela, sjena i pout. Tada, kad je pregled ve? bio mrak, Dodao sam auto, moja jorgana, tisu?u kafana i cd-a. Što me ?eka? Sastavio sam još jedan popis koji sam nakon dugih besanih no?i popunio s "ne znam".
Sjede?i putnik se ne sje?a kada je i kako prestao putovati. Loš dan, dogodilo se. Karte su pale iz kalendara, zrakoplovima i rutama s jednakom lako?om s kojom, iznenada, zima dolazi.
Zbunjenost novog grada koji vas ?ini strancima, ili krajolik koji nikad niste ni pomislili da ste dio njega, razbija zagonetku tko si (zapravo, nego što mislite da jeste) istovremeno da iskrivljuje unaprijed stvorene ideje i postavlja vas pred ogledalo u kojem nije sigurno da vam se svi?a ono što vidite.
Ja bih u?initi isto kao i Elizabeth Gilbert u Baliju : kupiti ulaznicu na odredište gdje me nitko ne o?ekuje, Ne znaju?i gdje živim, ili ono što mi je ?initi, Niti znam niti koliko je eura, niti kako se to taksiji na aerodromu ...
Sve je more, kao kad se na plaži i pomo? ribarima povu?i mreže se do jutra (nešto što ja ne radim puno jer ?im sam hodati neka mi vu?e na net, a oni poti?u me da nastavim). Grupe žena i djece za sat vremena vu?e vje?ni mrežu, teži poput oceana i donosi male ribe jedu više desetaka ljudi ne vide ih uživo blizini.
Ja sam jeo orahe, dvije kave, grickaju malo ananasa i duhovit tune proguta knedla i krumpira. Ja sam debela i sretna. Mi i dalje da se dobije visina, i šuma kliring ?e, ustupaju ?aja polja. Slapovi, žene skupljaju liš?e, bijele tvornice, maleni sela i hinduisti?ki hramovi.
Tko je DILMA Rousseff, Wolfgang Schäuble o Crhis Martin? I Ronaldinho, Ozil y Beckham? Pa, da, znanje razbiti barijere nepoznato. Komunikacija. To je druga stvarnost da nogomet nije važno.