Sumbawa Otok: rođen i NVO

Sljedeći dan sam otišao na mjesto susreta složili s tom djetetu, s ploče koje sam iznajmiti jedan od rijetkih hotela koji postoje u tom području i mojih knjiga (…) Što je moje iznenađenje da vidi tko je došao na mjesto susreta tijekom susjednog sela, su 150 među kojima su bili djeca, roditelji, pa čak i djedovi i bake.

U 2007, tijekom mog prvog putovanja na otok Sumbawa u Indoneziji, jednog dana prišao mi je dječak od oko sedam godina koji je želio komunicirati sa mnom. Govorio mi na indonezijskom, jezik koji nisam znao u potpunosti. Pitao sam ga govori li engleski, a on je rekao ne, koji je progovorio samo nekoliko riječi. Iznenađujući odgovor jer je to jedini jezik s kojim biste mogli komunicirati s malo turizma koji postoji na otoku i tako iskoristiti jedan od rijetkih ekonomskih resursa koji su na ovom mjestu izgubili u vremenu i kartama.. Tada, bilo je gotovo instinktivno, Rekao sam mu da ću ga sutradan podučavati engleski i reći njegovim prijateljima da i oni dođu na moje satove. Ideja, pojava koja u to vrijeme nisam znala kamo će me odvesti.

Pitao sam ga govori li engleski, a on je rekao ne, koji je progovorio samo nekoliko riječi

Sljedeći dan sam otišao na mjesto susreta složili s tom djetetu, s tablom koju mi ​​je posudio jedan od rijetkih hotela u tom području i s mojim knjigama kako bih naučio indonezijski s engleskog (ukratko, radilo se o korištenju knjiga u suprotnom smjeru). Što je moje iznenađenje da vidi tko je došao na mjesto susreta tijekom susjednog sela, su 150 među kojima su bili djeca, roditelji, pa čak i djedovi i bake.

Tijekom ostatka boravka u Sumbawi nastavio sam predavati svakodnevne satove engleskog jezika, na koju je svaki dan dolazilo sve više ljudi, uzbuđeni što im je napokon netko odlučio pomoći ne tražeći ništa zauzvrat. Zahvalnost koju su mi prenijeli ti ljudi stvorili su u meni ogromno zadovoljstvo. Osjećao sam da sam napokon pronašao smisao svog života. Zapanjen tim osjećajem, i zbog želje za učenjem od tih ljudi, Odlučio sam da bi se moj život trebao promijeniti. U to je vrijeme rođen projekt Harapan.

Osjećao sam da sam napokon pronašao smisao svog života

Kad sam se vratio u Barcelonu, nastavio sam sa svojim odvjetničkim poslom, ali bez mogućnosti da na trenutak zaboravim te divne ljude, da bez obzira koliko mu je bio težak život, na licima su uvijek nosili golem osmijeh. Morao sam raditi na projektu Harapan, smišljajući izgradnju škole u gradu Hu'u (Sumbawa) i sastanak sa stručnjacima iz sektora suradnje koji su mi pomogli spasiti sav potreban pravni okvir za preseljenje i moći redovito pomagati. Sve to kombinirajući s mojim zauzetim odvjetničkim životom koji mi je jedva omogućio da nekoliko sati dnevno posvetim projektu.

Sljedećih godina boravio sam na otoku Sumbawa od jednog ili dva mjeseca, razvijanje tečajeva jezika i sportskih aktivnosti za djecu grada Hu'u, kao i isporuka školskog pribora, pedagoški, sporta i medicinsko-zdravstvene zaštite lokalnom stanovništvu. također, Iskoristio sam boravak na otoku kako bih sastavio svu dokumentaciju potrebnu za projekt (sporazumi s indonezijskom vladom, s vjerskom zajednicom, s lokalnim školama, s lokalnim stanovništvom, s najbližom bolnicom, građevinski proračun, tražiti zemlju za izgradnju škole ...). Ako sam želio provesti projekt Harapan, trebao sam sve zatvoriti i da su se sve institucije složile s tim..

Sve je bilo spremno za preseljenje u Indoneziju., Da, nedostajala je jedna osnovna stvar da bismo mogli započeti izvršenje projekta i izgradnju škole, utemeljiteljstvo

Do sada je, to je bila samo osobna inicijativa, Trebao sam osnovati nevladinu organizaciju i pripremiti cijeli projekt sa svom potrebnom dokumentacijom za njegovo izvršenje. U 2010 nakon mog povratka iz Indonezije, Upoznao sam nekoliko članova moje obitelji koji su dugi niz godina obavljali humanitarni rad u Africi, rad usmjeren na medicinsko-zdravstveno područje. Nakon mnogih razgovora odlučili smo osnovati nevladinu organizaciju i tako profesionalizirati svoje humanitarne inicijative. Dodatak, bila bi to dobra prilika za objedinjavanje naših medicinskih i obrazovnih aktivnosti i tako rješavanje mnogo ambicioznijih projekata. Nakon puno posla, napokon smo uspjeli uspostaviti NVO Desarrollo Compatible. Sve je bilo spremno za preseljenje u Indoneziju., Da, nedostajala je jedna osnovna stvar da bismo mogli započeti izvršenje projekta i izgradnju škole, utemeljiteljstvo.

Trenutno živim u Indoneziji više od godinu i pol, razvijanje raznih humanitarnih projekata (obnova škole na Baliju nakon štete pretrpljene posljednjim potresom, praćenje duga ugovorenog s udrugom radnika PPDL (http://proyectoharapan.org/proyectos/) i održavanje besplatne nastave engleskog jezika u četiri škole i dva sirotišta na otoku Bali. Nažalost, još uvijek nemamo potrebna sredstva za izgradnju škole na otoku Sumbawa, iako ćemo se boriti sve dok je ne budemo mogli sagraditi.

Oduvijek sam vjerovao da ih snovi trebaju ostvariti, a moj san je izgraditi tu školu. Uvjeren sam u to, Iako me to košta puno truda i vremena, jednog dana ću ga dobiti. U projektu Harapan borimo se za izgradnju bolje budućnosti, pomozite nam da ga izgradimo.

Web stranica: www.proyectoharapan.org
Videozapisi projekta Harapan: https://vimeo.com/user6966750/videos
Carlos Ferrándiz Avendaño

Obavijesti o novim komentarima
Obavijestiti
gost

1 Komentar
Online komentari
Pogledaj sve komentare
Evo načina0
Još niste dodali proizvode.
Nastavite s pregledavanjem
0