prosinac 27 2016 Nevinost, suština putovanja

• thumb_IMG_0235_1024

  https://www.viajesalpasado.com/wp-content/uploads/thumb_IMG_0235_1024.jpg

  "Muškarci traže zbog opasnog putovanje. Niska plaća. Izuzetno hladna. Dugi mjeseci potpune tame. Stalna opasnost. Povratak nije zagarantovan. Čast i priznanje u slučaju uspjeha".

Bilo je vremena kada je obilazak nepoznate zemlje bio stvar istraživača ili plaćenika. Neki, čak, bilo je oboje. Tada, prije ove ere sažetih prosudbi namjera svega i svakoga, U tamnim kutovima karata bila je slava. Ako postoji stih koji evocira moju strast za putovanjima, onda je to onaj oglas koji je Irac Ernest Shackleton objavio u tabloidima kako bi dobio ekipu koja će ga pratiti u njegovom "osvajanju" Antarktika: „Traže se muškarci zbog opasnog putovanja. Niska plaća. Izuzetno hladna. Dugi mjeseci potpune tame. Stalna opasnost. Povratak nije zagarantovan. Čast i priznanje u slučaju uspjeha".

Naknadni pobjednički poraz Britanaca, sanjar o bijelim zemljama poput mrežnica dalekih ljudi, to je životno učenje, a ne preživljavanje nedaća. To će, hoda i ako ima sreće vraća se. Cilj je ne stići, cilj je otići.

Javier Reverte, prijatelj, putnik i književnik, Naučio sam voljeti Afriku a da je nisam vidio, ako to još ne i zamisli. Njegov "San o Africi" pretpostavljam da sam bio navučen jer odražava određenu nevinost bez koje je moguće preživjeti istinsko putovanje (bez iznenađenja sve je manje izlet). Ne govori o avanturama iskusnog dopisnika, niti onaj istraživača iz 19. stoljeća koji traži snježne planine posute slonovima, govori o normalnom putovanju tipa koji stigne na drugu stranu svijeta i izgubi se u njemu.

Prava putovanja su ona koja uđu u siromaštvo, nasilja i bolesti naroda

Toliko jednostavno da 90 posto onih koji nikada tamo nisu otišli osjećaju se identificiranim s putem Revertea napravio tekst i 10 preostali postotak, oni koji već poznaju te zemlje, vjerojatno osjećaju da rad na prstima kroz stvarnost, onaj koji nalaže da su prava putovanja ona koja idu u siromaštvo, nasilje i bolest naroda kao da su denuncijacija i put ista stvar. Iz Revertea sam shvatio da on piše knjige da bi putovao, a ne da putuje da piše knjige. Važna je nijansa.

Jedan od prvih poraza ruta, možda najbolniji, To je polagani kraj iznenađenja i neumoljivi početak kušnji. Tako teško, tako okrutan, da vode svih rijeka nakon toga čame od samog spomena sjećanja na onaj dan kada si se izgubio u Amazoni.

I sve je jučer bez razumijevanja, kako to objašnjava taj dragulj Hermanna Hessea zvanog Siddhartha, da je život ona rijeka koju uvijek zovemo istim imenom ne shvaćajući da svake sekunde njena voda teče i čini je drugačijom. Najbolji putnici koje poznajem su oni koji mogu doći do mjesta koja uvijek proizvode prvi put..

De Ryszard Kapuscinnski, poljskog majstora čiji rad i kontroverze izazivaju u meni neke sumnje, ne vrijedi ništa izmišljati u putopisnoj ili novinarskoj kronici (ne vrijedi barem meni), Sa strašću čitam dobar dio njegovih djela. Mislim da mi je najviše ostalo u sjećanju kada u svom "Putovanju s Herodotom" objašnjava kako je postao dopisnik.

Nekoliko tjedana kasnije odletio je u Rim i odatle u Aziju koja, tada, bilo je to nešto što nije ni zadrhtalo

Dice Richard, Polirati, da je prolazio blizu granice s Češkom i da je kada je pitao o putovanju na druga mjesta kao novinar mislio samo otići s druge strane ograde, upoznati one susjede koje je promatrao iz svog rešetkastog svijeta. To je bio cijeli svemir koji je on, sa željeznom zavjesom koja sprječava ljude i ideje da putuju, želio sam znati. Nekoliko tjedana kasnije odletio je u Rim i odatle u Aziju koja, tada, bilo je to nešto što nije ni zadrhtalo. Njegov urednik shvatio je da njegovo putovanje mora biti nešto duže od prelaska granice.

Tada je svijet ispričala samo nekolicina odabranih i njihovi su pogledi postali cjelina. Henry Morton Stanley, Britanski novinar i istraživač, urednik je New York Heralda, James Gordon Bennett Jr, zaprosila ga u 1968 u Pariz otići tražiti izgubljenog Davida Livingstonea u Afriku, ostavljajući mu neke narudžbe prije toga put nije bio tako izravan: Morao sam prvo otići u Egipat na inauguraciju Sueskog kanala i zabilježiti zemlju, zatim idite na Krim da zabilježite rat, zatim stići do Kavkaza i Kaspijskog mora prolazeći kroz Bagdad i potom Iran gdje pisati iz Perzepolisa da bi konačno stigao do Indije i ukrcao se iz Bombaya na putu za Zanzibar gdje je stigao u siječnju 1971. Postoji li samo jedna opcija za primanje ovakve narudžbe danas?

Iz Afrike sam puno čitao dok nisam naišao na knjigu Livingstoneovog plemena, de Stephen Taylor, što je bila upravo priča koju sam mislio ispričati: ono od zapadnih bijelaca na koje sam toliko puta posrnuo i koji mi se uvijek činio da su mnogi preživjeli u limbu u kojem nisu pripadali ničemu i nikome.

Nacrtao sam zemlju koja je mirisala na voće , vlažnu zemlju i smrtni dah duhova.

U Americi, moje putopisne reference bili su prvi stihovi Garcíe Márqueza u kojima je nacrtao zemlju koja je mirisala na voće , vlažnu zemlju i smrtni dah duhova. Od Kolumbijca sam proučio gotovo sve i u mom imaginarnom svemiru uvijek me čekaju Plave pseće oči. Onda sam pročitao Rulfa, Benedetti, Vargas Llosa…. a u Meksiku sam se suočio s "Divljim detektivima" od Bolaña, da, oprosti krivovjerju, to me suvereno dosađuje, na čarobni realizam Elene Garro i njezina "Sjećanja na budućnost" i na najnadahnutiju putopisnu knjigu koju sam pročitao posljednjih godina, «Palme brzog povjetarca, putovanje na Yucatan », Juana Villora koji je možda bio otkrivajuća uspomena: u nevinosti je bit putovanja.

Villoro s velikim smislom za humor ispisuje kroniku tipa iz Mexico Cityja koji odlazi u daleki i tihi Yucatán, gdje život prolazi bez uznemirujućih odsutnosti, zemlja njegovih djedova i baka. I sve opisuje iznenađujućim pogledom putnika, ne pokušavajući prokazati ništa drugo osim života. On ne pokušava pogubiti poglavare, niti otkriti Maje, niti osuditi španjolske osvajače, niti se iznenaditi nedostatkom trgovaca drogom. Pripovijeda o životu, bez, bez ikakvog drugog značenja osim putovanja. Podsjeća me na tu čistoću Revertea i njegovog Afričkog sna.

Idite bez razmišljanja o tome što možete očekivati ​​kada se vratite, putovati s iluzijom uživanja, računajte na smirenost amatera koji piše ne razmišljajući o slici koju će njegovi čitatelji napraviti o njemu. Profesionaliziramo putovanja, sublimirali smo pripovjedača nad onim što je ispričano i jedina opcija bila je ubiti čistoću, uzdižući patnju i brojeći i putujući planetom kao onaj koji pobjeđuje gimkhanu.

Sretna Nova godina, u 2017 više VaP.