Pozdravio jednu ruku, Bez zagrljaja, polako. Bez pohvala ili pokušaja stvaranja nereedd. Pošli su do automobila i po?eli putovati. Hodali su bez spoticanja ili utrka. Slušali su. Izgledali su više kao da su razgovarali. Johannesburg je bio novi, Nema prošlosti. To mi je privuklo pažnju, Nisu putovali i njihovih pedeset prethodnih putovanja kako bi secirali u svakom pokretu pauziraju da su ve? otkrili svijet, a sada ga samo pregledavaju. ?inilo se da žele živjeti sve, a da drugi ne realiziraju, kao da su mogli putovati prema unutra, nešto ve? tako daleko u naše vrijeme.
Kao da su mogli putovati prema unutra
A onda je grupa dobivala. To nije bilo lako putovanje, mina, u kojem je vodio odsutnosti rije?i i predanosti. Ali sve što se ometalo senzacije bilo je obeshrabreno, polako, Me?u maglama koje su izumile zvijeri i oblikovale tanku figuru afri?kih zimskih stabala. I oni tamo, voljan vidjeti, Primali su nagradu od dobrog vremena. Mislim da sam od njih nau?io više nego s bilo kime, Stvari se pojavljuju bez da ih traže, nešto što sam teoretizirao jednako lako kao što mi je bilo teško izvesti ga. Polako, polako.
I jeli su u mojoj ku?i kao udaljeni prijatelji koji su se približavali i slušali jezero u kojem je riba jela rukama. A izme?u svega i sva?ega se dogodilo, da se nikada na toj ruti, a to je tre?i put da se to dogodilo, nije dogodilo toliko stvari u mom okruženju. Kao da je sve imalo odgovor jer se ništa nije pitalo. I sunce je izlazilo s nama i, stvar koja radi sve tako sporo, uvijek nas je ?ekao.
Negdje smo izgubili dvije godine
A u Cuambi smo spavali u privatnim domovima za ministre i ži?ane hotele i nakon vlaka koji je moderniziran da bi ga osudio na svjetovni, stigli smo na taj otok bez vremena gdje je sve bilo gotovo. I pogledao sam ih i tada se toliko sjetio da sam živio i pomislio da smo negdje izgubili dvije godine. I oni, polako, Rekli su mi da su ušli u crkvu u kojoj su ?uli pjesmu, a zatim, Kad mu je pijetao natekao prsa, Bili smo dan nakon što smo tamo pjevali dje?je pjesme iz njegove zemlje ispred zbora izgleda koji nisu bili drugi osim ljudi mjesta.
Jer nikad nisam putovao s grupom, I uvijek sam to radio s divnim ljudima, da bi ga više zanimalo ostale nego oni bez neo -to -Demonstritacija. Polako. Bez žica ili ekscesa. Jedenje na podu u Barracasu, hodaju?i selima ili sjede?i u obalama crkve u kojoj su išli na uvjerenja u Boga, ali u muškarce. I tako je došla oproštajna no? i imali su detalje, Od onih koji vrijede nekoliko uzdaha, Da mi dam bilježnicu s crtežima i rije?ima. Zahvalnost 20 Dani autenti?nog putovanja. U?inili su to s takvom ljubavlju da sam zadržao puno smisla kako ne bih ih preplavio svojim žurbom ili demonstrirao svoje gr?eve. Mislim da se sje?am da sam govorio i oni su se nasmiješili s tom velikodušnoš?u onih koji su shvatili da su ju?erašnja vremena beskona?na. Teže više. Polako.
