Pozdravio jednu ruku, Bez zagrljaja, polako. Bez pohvala ili pokušaja stvaranja nereedd. Pošli su do automobila i počeli putovati. Hodali su bez spoticanja ili utrka. Slušali su. Izgledali su više kao da su razgovarali. Johannesburg je bio novi, Nema prošlosti. To mi je privuklo pažnju, Nisu putovali i njihovih pedeset prethodnih putovanja kako bi secirali u svakom pokretu pauziraju da su već otkrili svijet, a sada ga samo pregledavaju. Činilo se da žele živjeti sve, a da drugi ne realiziraju, kao da su mogli putovati prema unutra, nešto već tako daleko u naše vrijeme.
Kao da su mogli putovati prema unutra
A onda je grupa dobivala. To nije bilo lako putovanje, mina, u kojem je vodio odsutnosti riječi i predanosti. Ali sve što se ometalo senzacije bilo je obeshrabreno, polako, Među maglama koje su izumile zvijeri i oblikovale tanku figuru afričkih zimskih stabala. I oni tamo, voljan vidjeti, Primali su nagradu od dobrog vremena. Mislim da sam od njih naučio više nego s bilo kime, Stvari se pojavljuju bez da ih traže, nešto što sam teoretizirao jednako lako kao što mi je bilo teško izvesti ga. Polako, polako.
I jeli su u mojoj kući kao udaljeni prijatelji koji su se približavali i slušali jezero u kojem je riba jela rukama. A između svega i svačega se dogodilo, da se nikada na toj ruti, a to je treći put da se to dogodilo, nije dogodilo toliko stvari u mom okruženju. Kao da je sve imalo odgovor jer se ništa nije pitalo. I sunce je izlazilo s nama i, stvar koja radi sve tako sporo, uvijek nas je čekao.
Negdje smo izgubili dvije godine
A u Cuambi smo spavali u privatnim domovima za ministre i žičane hotele i nakon vlaka koji je moderniziran da bi ga osudio na svjetovni, stigli smo na taj otok bez vremena gdje je sve bilo gotovo. I pogledao sam ih i tada se toliko sjetio da sam živio i pomislio da smo negdje izgubili dvije godine. I oni, polako, Rekli su mi da su ušli u crkvu u kojoj su čuli pjesmu, a zatim, Kad mu je pijetao natekao prsa, Bili smo dan nakon što smo tamo pjevali dječje pjesme iz njegove zemlje ispred zbora izgleda koji nisu bili drugi osim ljudi mjesta.
Jer nikad nisam putovao s grupom, I uvijek sam to radio s divnim ljudima, da bi ga više zanimalo ostale nego oni bez neo -to -Demonstritacija. Polako. Bez žica ili ekscesa. Jedenje na podu u Barracasu, hodajući selima ili sjedeći u obalama crkve u kojoj su išli na uvjerenja u Boga, ali u muškarce. I tako je došla oproštajna noć i imali su detalje, Od onih koji vrijede nekoliko uzdaha, Da mi dam bilježnicu s crtežima i riječima. Zahvalnost 20 Dani autentičnog putovanja. Učinili su to s takvom ljubavlju da sam zadržao puno smisla kako ne bih ih preplavio svojim žurbom ili demonstrirao svoje grčeve. Mislim da se sjećam da sam govorio i oni su se nasmiješili s tom velikodušnošću onih koji su shvatili da su jučerašnja vremena beskonačna. Teže više. Polako.
