San je gotov, vremena anarhije, nemati ponedjeljak, da radimo što smo htjeli kada smo htjeli. Luksuz avanture tako da otkrivate da se mjeri manje u udaljenosti, a više u vremenu. Nisu granice, su trenuci. Tada je gotovo, trenutaka, mnogo trenutaka.
Stižemo do rta Agulhas, najjužnija to?ka Afrike, naš cilj. Taj se ?ini jako dalek 10 velja?e u kojoj su Víctor i Leandro došli s autom u moju ku?u u Madridu i pili smo, i ?avrljamo, i po?eli smo hodati pod snježnom olujom koja je smirila naš putni?ki zamah.. Zatim smo razgovarali o veli?ini svijeta da vidimo ho?emo li stati unutra.. Dakle, do?i do juga s juga u Africi bila je to?ka na karti, lejano, neizvjestan.
Zatim smo razgovarali o veli?ini svijeta da vidimo ho?emo li stati unutra.
Ali to je bilo tada i ju?er smo gledali u more, koji se povija nasilnim L`Agulhas, u potrazi za nepostoje?im sjeni horizonta. I razumijevanje nisu, tamo nema ugla, Imali smo shvatili da je na?in na koji smo stigli na odredište. I osje?amo emocije djeteta i sanjaju o odrasloj osobi koja ?ini svoje snove. Imali smo u?inili, bili tamo. Bili smo dva momka puna sre?e koji su nervozno lutali zbog vrtoglavice koja uvijek zna?i kraj..
Ali važno je da to nisam u?inio, tako smo to u?inili. Raspodjeljujemo terete i vodstvo apsolutno prirodno. Svaki, a da o tome ne moram govoriti, preuzeo je na sebe da radi ono što najbolje zna. Uvijek je bilo rame, to?ka zatišja u oluji drugih, rješenje a ne kritika pogrešnih odluka drugih. U gotovo ?etiri mjeseca suživota 24 sati i s problemima nije bilo niti jedne rasprave. Ni kad smo imali tri niti kad smo imali dvije. ?ak ni jedan. na probleme, da su neki bili teži od drugih, uvijek mu izmamimo osmijeh, vic i karta na kojoj je pisalo da ?e se sve riješiti prema jugu.
I nekako smo to osjetili u tim 25.000 kilometara i gotovo ?etiri mjeseca putovanja u?inili smo ono najvažnije što možete u?initi na ovakvom putovanju: smijeh. Jer u toliko samotnih sati zajedni?ke vožnje razgovaramo o božanskom i nemogu?em i ovozemaljskom i ljudskom.. I jedan je vozio, a drugi je puštao glazbu i obrnuto.. I izmislili smo Radio Sabanu, možda najmanje slušana postaja na svijetu, sa samo dva slušatelja, i stotine loše intoniranih pjesama posve?enih vjetru.
Samo dva slušatelja, i stotine loše intoniranih pjesama posve?enih vjetru
A onda bi ponekad nastupila tišina i nikome ne bi smetalo ono što drugi ne govore.. Ništa se nije ?ulo i sve se razumjelo. A taj je auto nosio toliko osmijeha, toliko pogleda, Mislim da nikad nisam bio na voljenijem mjestu od toga.. Možda je to zbog ogromne zebre straga, ili svijetlo žuta, ili zbog velikih kota?a i amortizera, ili kartu na kojoj je putovanje objašnjeno, ili za sve odjednom. Svi su se približavali, pitali su, razumjeli su, Divili su se jedno drugom i uvijek su te željeli zagrljajem., šamar ili gesta "ti si lud" još malo na putu da tolikom ludilu do?e kraj.
I potvrdili smo da su izlet bili oni, ljudi, i mi, uklju?eni u taj im. Toliko ljudi u mom sje?anju da pregledavam njihova imena i nedostaju mi ??slova. Zbog gomilanja pustinja i džungli, kamenja i vode, kristali i tamjan, piramide i kolibe, putevi i staze bolji su kad uklju?uju zdravicu, zagrljaj, izraz izgovoren naglas i nasamo kako biste ga podijelili s onima koji vide isto što i vi. I tuge su manje tuge i pobjede su zabavnije zbog proslave poslije.. s njima, nas.
I te no?i nakon rta Agulhas poveo sam Victora na ve?eru u svoj omiljeni kineski restoran u Cape Townu. I uz dvije boce vina uzeli smo papir i olovku i po?eli se baviti jednim od najdražih hobija.: ljestvici. I sje?amo se tenkova i korumpirane policije u zlu, Izme?u smijeha, i zalasci sunca, pustinje, plemena i leopardi u dobrom. I onaj obrok u onom restoranu u Gr?koj gdje su nam servirali meso s roštilja na papiru je bio odli?an., ali drugi je zapamtio pe?enu impalu s zabave našeg prijatelja Danija u Lusaki kao još bolju. A ako to niste u?inili, odmahnuli ste glavom na svoju nepažnju i po?eli razmišljati kako je možda nepravedno ne uvrstiti one juhe od le?e iz kairskog Café Richea u rang. . I usprkos tolikom trudu shvatili smo da sje?anja ne možemo smjestiti na papir pa smo ih pokušali skupiti u svom pogledu..
Puno smo nau?ili, nau?ili smo da je hrabrost usuditi se izgubiti
I tako je završilo putovanje u moju voljenu Južnu Afriku., u rudniku, onaj sa zapada, gdje sam došao živjeti prije više od ?etiri godine i od tada se nisam vratio 2011. I pišem ove retke iz Cape Towna, to ?e uvijek biti moj dom i želit ?u da to bude po?etak tolikog dobra, u kojoj nekako zatvaram krug. Za penjanje nam je trebalo tri sata i deset minuta, eufori?an, zabavno i mirno. To je velika rije? i veliki uspjeh ove rute, prešli smo 25 zemlje bez strijednosti. Mi nismo heroji, Zaista nismo, niti trebamo biti.. Mi smo Viktor, Leandro i Javier, tri tipa koji vole putovati, uživajte i malo istražite svijet. Puno smo nau?ili, nau?ili smo da je hrabrost usuditi se izgubiti.
I na toj premisi, to?no ispred monolita koji pokazuje da je s desne strane Atlantik, a s lijeve Indijski ocean, Ju?er sam govorio Victoru. „Gotovi smo. Što sad? I sjetio se karte i plana koje smo napravili i o kojima smo nekoliko puta razgovarali na ovoj ruti, kao što sam rekao što ?e se dogoditi u postu koji je najavio ovo putovanje, a on mi odgovori: "Morat ?emo i?i s Aljaske na Tierra del Fuego". A ja ne gledaju?i ga, promatraju?i to divno more, odgovorio sam: “?ekat ?u te tamo”, da na ovom putovanju, a da nisam znao kad sam to zapo?eo, mnoge stvari su završile. Po?etak i kraj i kraj i po?etak. Sretni što znamo da nas svijet ?eka, samo moraš oti?i.
P. D. (Žao mi je što sam napravio vremenski skok na putovanju., ali blog je uvijek bio sporiji od naše rute jer sam više volio dobro ispri?ati pri?e nego sve ispri?ati na brzinu. VaP je ?asopis za ?itanje. Me?utim, U svom ?asopisu moram objasniti da smo ve? završili ovu prekrasnu rutu, a zatim ?u prepri?ati etape Malavija, Zambija, Namibija i Južna Afrika kako bi putovanje imalo linearan smisao i jer su se tamo dogodile stvari koje zaslužuju da budu ispri?ane).
