Strahovit trg Piazza Navona

Užas pred mramorom Božjim
Javier Brandoli

To je bio 13 Ožujak 2020. Dva dana prije upravo su odredili zatočenje u Rimu. Čudan virus zaprijetio nam je svima. Narod je napravio rov na balkonima. Oni koji su riskirali svoje živote boreći se protiv nevidljive smrti ipak nisu dobili aplaud.. Novinari su bili jedna od rijetkih profesija koja je mogla izaći na ulicu.. Razmišljao sam o beskućnicima, Gdje su nestali oni koji nisu imali kuću da se zaštite?? Otišao sam ih potražiti u Rim. Uvijek sam sanjao da vidim taj grad bez hordi turista koji napadaju njegove ulice.. Taj dan u njima gotovo da nije bilo ljudskih bića. Nikada moja šetnja kroz grad nije bila tužnija i uznemirujuća.. Čuo sam tutnjavu svojih koraka po kaldrmi. Fui al Centro Histórico, donde muchos sin techo pedían dinero antes camuflados entre los turistas. Ahora eran muy visibles. Eran pocos, pero muy visibles. Fui el único ser humano que contemplaba la Fontana de Trevi. En la Plaza de España y el Panteón éramos cinco o seis personas, vecinos que caminaban deprisa con algún cigarro en la boca o bolsa en la mano. En la Piazza Navona la escena me pareció más inquietante. Las gaviotas habían tomado la plaza casi vacía. En un restaurante, un tipo sacaba la basura de un restaurante en bolsas grandes. Toda esa comida ya no la comería nadie. Pocos cuerpos cruzaban entre los mármoles, y dos coches de Policía estaban en el centro. Me fijé entonces en una anciana en una silla de ruedas. Estaba sola, pored zgrade brazilske ambasade. Prišao sam mu da ga pitam treba li mu što.. Počeo je mahati rukama, pognut nad panjeve, dok su mu se usta grčila i nije bio u stanju proizvesti razumljiv zvuk. Pogledao je s bijesom. Njegova nesposobnost bila je očita.. Otišao sam razgovarati s agentima. Predstavio sam se kao novinar i rekao im da postoji gospođa koja je izgleda napuštena. lagano zaiskrilo, svjetlucao na prljavoj sijedoj kosi te dame. Policija se prema meni odnosila nevoljko.. «Ostave ga tamo svako jutro i onda dođu po njega», odgovorio mi je jedan. Napravio sam nezadovoljnu gestu, i shvatio je da se njegov odgovor činio jednako neljudskim koliko i beskorisnim.. — Vidjet ću treba li ti što., rekao je njegov partner. Taj čovjek je sumnjao da bi toj gospođi išta moglo trebati.

Činilo mi se da se svijet ruši od straha. Osjećala sam se malenom i krhkom pred Božjim mramorom.

Javier Brandoli

Obavijesti o novim komentarima
Obavijestiti
gost

0 Komentari
Online komentari
Pogledaj sve komentare
Evo načina0
Još niste dodali proizvode.
Nastavite s pregledavanjem
0