Albanija je zemlja u kojoj logika kao da se vrti i ja sam ubrzo odustao od razumijevanja i ograni?io se na uživanje u njoj s odre?enim ?u?enjem.. Kilometri ne daju znanje, samo percepcije, a ovdje su kodovi nadrealni. Vrlo siromašne ku?e i polja bez posla pomiješana su s vrhunskim automobilima i luksuznim hotelima u kojima nikad nikoga ne vidite. Oni su tamo, ivi?njak, zajedno s desecima autopraonica i benzinskih postaja koje u zemlji rastu kao gljive poslije kiše. Nezaboravna slika te smrznute planinske padine gdje su deseci muškaraca ?ekali na ramenu, sa svojim crijevima otvorenim za svaku slavinu, auta za pranje.
Albanija je bila zabavna i gostoljubiva u našim o?ima. U kafi?u uz cestu sam pitao za internet i tip za pultom mi je ponudio svoj mobitel da se spojim.. Tada, gdje spavamo, luksuzni apartman za 20 EUR, Stavili su mašne na stolnjake kao da ?e tisu?u ljudi tamo oti?i na ve?eru i ?ekati ples.. Bili smo mi i oni, sam, komuniciraju?i gestama i nešto talijanskog, suslužbeni jezik u ovom dijelu Sredozemlja.
Iz Albanije idemo u Makedoniju, zemlje kojoj nismo zapamtili ime ni kartu, i da smo tako brzo prešli da su nas do?ekali prijateljskim pozdravom i pozdravili smo se prijateljski.
Kad u?ete u Gr?ku, imate osje?aj da ulazite u staru povijesnu knjigu svog djetinjstva
Napokon smo ušli u Gr?ku i kada u?ete u Gr?ku imate osje?aj da ulazite u staru povijesnu knjigu svog djetinjstva. Idemo prema gradu Kalambaka, u samostane Meteora, s golemom sramotom što ne mogu krenuti prema jugu, do Atene i njezinog polisa gdje je ?ovjek otkrio da se o najkra?em putu izme?u dviju to?aka prvo razmišlja, a zatim ide.
Na putu nas je zaustavio do zuba naoružan policijski punkt.. Vítor je spustio prozor i tip je zalajao traže?i novine.. Po?eli smo razgovarati s njima i onaj koji se ?inio nadmo?nim nam je rekao: “Vidim da dolaze iz Makedonije (Vidio je naljepnicu koju nosimo iz svake zemlje kroz koju putujemo u autu). Ne trebaju i?i u zemlje koje kradu tu?u povijest. Mi smo Makedonci, Nije ih. Isto kao i Bosna, “Oni kradu povijest drugih.”, ?ovjek nas je nau?io. Ovo je znatiželjan svijet, ne ulaze?i u razloge ili bez razloga, u kojoj naljepnica stvara sliku koju dajemo drugima.
Napokon stižemo do Meteora i stojimo ispred tih legendarnih samostana koji vise iz oblaka. Zrakom se drže za nebo, a za zemlju kamenom rukom koja ih grabi iz dubine zemlje.. Tu smo ostali, paralizirana, bez potpunog razumijevanja da bi svijet mogao biti ta stvar. Postoji nekoliko sekundi kada ostanete bez rije?i, uznemiren pred tvojim pogledom u kojem dešifruješ kamenje više od 600 metara gdje je netko imao blagoslovljenu ludost izgraditi stan u Božjem "gradu"..
Spuštali su se na konopcima u podzemni svijet, a zatim lebdjeli u nebo.
Sve se dogodilo u 14. stoljeću, kada je pritisak Osmanlija natjerao neke redovnike da se sakriju od svijeta i odlučili su to učiniti tamo, gdje bi barem bilo vrlo zamorno ići ih tražiti. Od 24 samostana koji su nekada bili sagrađeni, ostalo je samo šest i šest će izazvati određeni osjećaj zbunjenosti. Kako su mogli sagraditi samostan na toj stijeni?? Kako su živjeli? Onda kada ih posjetiš oni ti objasne da redovnici, već u nešto modernije vrijeme, Spuštali su se na konopcima u podzemni svijet, a zatim lebdjeli u nebo.. ?ovjek se od tamo gleda u ponor uzbu?en i sje?a se legendi da je bog Apolon otišao da otme svoje najmilije u obližnjoj rijeci koja je klesala sve to, pa ?ak i sumnjala da ti religiozni nisu ustvari bradati golubovi koji su nau?ili moliti.
Sljede?eg jutra krenuli smo za Solun gdje smo zatekli grad s dizajnerskom šetnicom i gdje je stanovništvo jelo i pilo u beskona?nom nizu terasa koje su završavale gotovo kad otresete valove s lica.. Zanimljiva stvar u Gr?koj je lako?a s kojom se puši u mnogim restoranima to?no ispod potpuno novog znaka koji to zabranjuje..
Poslužili su nam meso sa žara na papiru
Tu no? otišli smo spavati u Aleksandropolis, gdje smo platili tri ?aše vina 21 eura u jednom od brojnih “vrlo dobro” barova koji su trebali biti otvoreni u Zürichu, a onda smo jeli u krcatoj taverni u kojoj nije bilo tanjura, a servirano nam je meso s roštilja na komadu papira.. Restoran je bio toliko dobar i originalan da mu nije trebalo ime. Bilo je to lijepo i prijateljsko mjesto za dodati ruti.
Gr?ka je završila, a Turska je po?ela. Po?inje kraj Europe, kratkotrajan prolaz kroz Aziju i izazov spoznaje ho?emo li uspjeti prona?i održivi put do Afrike. U njemu smo dok pišem ove retke, s puno volje i nimalo sigurnosti.
