Jezero Tekapo, Jezero Pukaki i nacionalni park Mount Cook imaju nešto teatralno u sebi. To je poput scenarija o kojem razmišljate, a da zapravo ne znate što u?initi.. Gledaš isto, ništa se ne mi?e, i ne možeš prestati gledati u to. Ne znam kako da to opišem a da ne upadnem u epitet, pa sam upisao u kompjutersku povijest Lake Tekapo. AI mi je ovo rekao: “Jezero Tekapo, čije je tradicionalno maorsko ime Takap?, zna?i 'izjuriti no?u`. Prema lokalnoj legendi, dva su gazde no?u požurila u bijeg, ali ih je iznenadila zora i postali su stupovi koji sada ozna?avaju ulaz u Lindisov prolaz. Geološki, To je ledenja?ko jezero napajano ledenjacima, ?ija je prepoznatljiva tirkizna boja zbog 'kamenog brašna' (sedimenti mljevenih stijena) suspendiran u vodi.
AI mi je otkrio da kameno brašno postoji. I nosila tirkiznu. Ponekad pomislim ho?e li nam trebati na onom svijetu, a onda se sjetim te vode i mislim da Umjetna inteligencija ih možda može opisati, ali ne mogu uživati ??u njima. I bez mogu?nosti uživanja u njima ili ih mrziti ili... njihove ?e kronike biti rezultat algoritma, matematika, a putovanja su slova.
Nemirno smo se vozili u autu.. Odsjeli smo u motelu Alps u obližnjem gradu Twist. Bio je to gradi? lišen turista u kojem su se restorani zatvarali 21 sati, ljeto, kad još nije pao mrak. I mi, ne mogu spavati na ?istom, Otišli smo do obala jezera i pustili no? da padne na nas da promatramo grlo Mlije?ne staze.
Tekapo je bilo najpoznatije jezero, jer tamo je najve?i grad, te kapela i kip psa. "U 1855, Škotski doseljenik James McKenzie zarobljen je 'u društvu tisu?u ukradenih ovaca' dok ih je sa svojim psom tjerao kroz udaljeni alpski prijevoj prema 'ogromnoj ravnici'. Njegovi su podvizi zapisani u legendi, i njegovo ime, iako izmijenjenim pravopisom, od tada se primjenjuje na ove gorje. Vaš vjerni ov?ar, 'Petak', ovjekovje?en je u spomeniku na obali jezera", prebroji stranicu otkritikapo.
Visina je bila lijepa, kapelica oda pionirima koji su putovali sa svojim bogovima bilo gdje kako bi se osje?ali zašti?eni od smrti, ali ne i od života, ali Više mi se svidjelo jezero Pukaki. Tamo je išlo manje ljudi, i jednostavno, na nekom humku koji je služio kao platforma, Parkirali smo neke kamp prikolice i automobile i šutjeli, puštaju?i o?i da govore..
Jednog dana otišli smo u Monte Cook. Uz grmljavinu i crne oblake to bi mogao biti Mordor, tog Gospodara prstenova koje su tamo snimili, ali s indigo nebom i bijelim oblacima koje smo imali bio je to plutaju?i vrt. Najviša planina u zemlji, 3764 metara, odaje po?ast ?ovjeku koji je nikada nije vidio, Kapetan James Cook, i kao i sve drugo u ovoj zemlji, ima maorsku legendu koja uvjerava da je to Aroaki, najviši od trojice sinova Boga Neba, da kada je sišao na kopno u svom kanuu ostao je tamo smrznut.
Odlu?ili smo krenuti jednom od raznih staza koje se nude oko planine.. Prolazili smo pored poplo?anih tokova zelenih voda. Prelazimo vise?i most. Bila je to ozna?ena ruta od nešto više 15 km, povratno putovanje, koji je došao do vidikovca pored lagune gdje smo vidjeli komade leda kako plutaju. Sve je bilo spektakularno. I tu smo bili, i tisu?e poput nas, pretvaranje prirode u šetnju bilo kojim velikim gradom nedjeljom.
Novozelandska izreka kaže da “ako morate pognuti glavu, neka bude prema visokim planinama, Aoraki”. Prva žena koja je dosegla vrh, Freda Du Faur, u 1910, napisao je u svojim memoarima “Osje?aš se vrlo maleno, vrlo sam i stvarno želim plakati". Taj je vrh odnio živote nekima od onih koji su se na njega pokušali popeti.. Za europske planinare to je uvijek bila rijetkost, neke Alpe za pripitomiti smještene na kraju svijeta.
Ja nisam planinski ?ovjek, Volim pustinje i vodu, ali duboko se divim onima koji se penju na vrhove. Slušaju streamove; raskomadaju jaruge; znaju se prehladiti i uhvatiti gr?; ne hodaju, oni hodaju. šetali smo.
Tu ve?er smo jako loše ve?erali u pubu gdje su nam rekli da je zadnji stol rezerviran za osam. Zatvorili su u tolikoj žurbi da smo završili s desertom ispred jezera.. ali jezero, vje?ni trenutak promišljanja toga, možda je bilo pet minuta ili pet no?i, to je putovanje vrijedilo. “No?na parada ljubi?ice i zlata”, koju je napisao novozelandski pisac Ngaio Marsh nad tim sirovim nebom.
Ostavili smo te planine i jezera kako bismo završili naše dugo putovanje kroz dva otoka u gradu Christchurchu. Ne postoji ništa bolje nego imati vrlo niska o?ekivanja da vam se neko mjesto svi?a. Grad u središtu ima viktorijanski izgled, sa svojim njegovanim vrtovima, njegove ulice s barovima, i klavir u boji uz kameni luk. I nije trebalo puno više za uživanje.. Vratili smo se nekoliko dana kasnije u našu ku?u u Bangkoku., gdje smo tada živjeli.
Bih li se vratio na Novi Zeland? Ne. Bih li preporu?io putovanje na Novi Zeland?? Bez sumnje. Lijepo je. prelijepa, Ve? sam negdje rekaoi prethodni komadi, po mom mišljenju. Možda zato što više volim ljepotu bez reda i pravila.. Ali to su samo okusi.
