Hladno?a je došla iznenada. Bilo je to prošli utorak 11 Studeni. Ustala sam rano kao i uvijek, na 6.45 prije podne, i vidio sam sitne pahulje kako padaju iza prozora. ?ekala sam sa strahom tjednima.. Prijatelj nas je upozorio da ?e padati snijeg prethodni vikend.. On to nije u?inio. Tada je pao snijeg, baš u onim prvim tjednima kad te no? spusti kao da se lift odjednom srušio. Kasno ljeto je prošlo, onaj koji se drži listopada i dopušta vam da hodate s odje?om iz tankog ormara do prvih kiha. To razdoblje u New Yorku po?inje tamo gdje vjetar udara u lice i puca usne. hladno?a je stigla, a grad se prepoznaje. New York je hladan, po karakteru.
Ovo je ?udno razdoblje, onaj koji ide od No?i vještica do Dana zahvalnosti, neposredno prije Boži?a na celuloidu, gdje grad mutira i pokazuje svoju bit. Zabavno je hodati ulicama i pronalaziti toliko ljudi koji, ?ak i na nula stupnjeva, nastavljaju nositi svoje kratke hla?e i duge ?arape. Kao da hladno?a nije bila dovoljna da ih zastraši i, s onom njujorškom drskoš?u, Njegovi ?e stanovnici svojim bespomo?nim nogama pokazati da godišnja doba obilježavaju oni.. vidiš ih kako prolaze, zajedno s onima koji ve? nose svoje šalove do obrva, sa svojim crvenim i uzavrelim obrazima.
Poznati hotel Standard na High Lineu nekoliko je puta osu?ivan jer najbolji pogled pruža onaj izvan sobe
New York se slavljem priprema za navalu zime. No? vještica ima nešto poput pornografskog karnevala u gradu ovisnom o egzibicionizmu. New Yorkeru nije stalo ako ga ljudi gledaju. Mnogi stanovi nemaju zavjese. Moja supruga, godine, S dvije prijateljice odsjela je u hotelu u New Yorku u kojem na prozorima nije bilo krpa. Mislili su da je staklo neprozirno. Gledaju?i no?u s ulice, kad je jedan od njih bio unutra, shvatili su da ne. Poznati hotel Standard na High Lineu nekoliko je puta osu?ivan jer najbolji pogled pruža onaj izvan sobe. Javni hotel Al, na Lower East Sideu Manhattana, isto mu se dogodilo. Nekoliko mojih susjeda, tako?er.
Central Park je srce Manhattana. Ili je to možda srce mog Manhattana, istaknuti, da svi mi imamo konkretne organe na razli?itim mjestima. Išao sam u nedjelju 16 studenog posjetiti. Nisam išao tjednima. Nedostajalo mi je liš?e, kad drve?e postane oker i crveno, i Našao sam se u ve? umiru?oj jeseni, s punim klizalištem, a njegovo drve?e gubi kosu. Mrzim gole šume te oštre zime koja me obrušava, a ne znam kako je izbje?i.. Ulice završavaju i po?inje unutarnji New York, u sklonište.
Podzemna je mutirala. Sada je po?elo biti uto?ište. ?eta prosjaka koja nastanjuje grad je udarila. Uživanje u hladno?i je luksuz bogatih, hladno?a guli ruke siromaha. A New York je pun jadnika koji sada ulaze u utrobu bježe?i od doma?ina koji su udarili o led. Ju?er na 14. stanici na zemlji je ležao tip. Imao sam plasti?nu posudu s hranom. Hla?e su mu bile poderane, poput tvojih o?iju, i jeo je kineske rezance na "stolnjaku".. Ispod pladnja stavio je komad kartona. jeo sam rukama. Pogledala sam ga, a on je pogledao mene s bijesom. i otišao sam, i ostavio sam ga tamo samog da umire zime kojima njegovo tijelo odolijeva. Zima me mu?i jer volim piti špriceve na balkonu, njemu jer mu je teško hladnim prstima staviti rezance u usta.
Hladno?a najavljuje i promjenu paradigme. Moram otkriti, ne iz poroka, ve? iz nužde, unutarnji New York. Ju?er sam bila u jednom vrlo posebnom kazalištu u koje sam ve? dugo željela u?i.: el Kazalište Cherry Lane. Slu?ajno sam se našao tamo u travnju i svidio mi se njegov boemski i maleni ugo?aj.. Ispalo je da ?e se ponovno otvoriti, nakon nekoliko godina reforme, i kupili smo dvije karte za predstavu “Weer”. To je najstarije gradsko kazalište izvan Broadwaya koje kontinuirano djeluje.. To je stara zgrada 1817, da 1924 Postao je dom za glumce i dramaturge, gdje su posje?ivali umjetnici poput Scotta Fitzgeralda., John Dva koraka, T S. Eliot, Barbara Streisand, Sam Shepard, Bob Dylan, Geraldine Fitzgerald, Samuel Beckett, John Malkovich…
Weer je besraman, smiješan, razbojnik, bez poštovanja, satiri?an, rezak…
Vani je bilo jako hladno, a unutra je bilo jako vru?e dok smo uživali u urnebesnoj predstavi koju je solo izvela glumica Natalie Palamides o paru. Weer je besraman, smiješan, razbojnik, bez poštovanja, satiri?an, rezak… Kad su otvorili vrata sobe, Sjeverni zrak zatresao nam je lica i potr?ali smo na jedno mjesto, takt V, osjetiti ku?u konoba. Glas je glasan, svjetlo je držalo, Imaju vješalicu za kapute i radijator.
Pokraj mene su dva Njujor?ana za šankom ?avrljala o politici.. Novi gradona?elnik, Zohran Mamdani je postao nada mrtve ljevice, nema pri?e, iz kojeg je Trumpov konzervativni populizam ukrao društvene klase i ostavio ga u borbi zamjenica i geranija. Demokrati su sretni što su ponovno dobili svoj glas, iako mnogi ne prepoznaju poruku. Oboje su pri?ali o tome, bez postizanja dogovora, i mislio sam da je ovo buntovni?ki grad u kojem gledaju kako dolazi zima, a da ne ?ekaju ljeto.. Za svodnike. Nije poza.
A onda sam se sjetio anegdote koju je ispri?ao njujorški pisac, Franz Lebovitz, Martinu Scorseseu u njegovom dokumentarcu “Suppose New York is a city”. Autor, poznat po tome što je poznat, Warholovo naslje?e, kaže redatelj: “Njujor?anin je osoba koja se protivi svemu što promoviraju oni koji vode New York.. U godinama 80 htjeli su srušiti Ku?a Lever i bio sam u restoranu i sjedio s Jerryjem Robbinsom kad me tip došao pitati Potpišimo peticiju da se ne ruši. Uspjela sam, I on i kad je ?ovjek otišao, Jerry mi je rekao: 'Znati? Prili?no sam siguran da sam prije mnogo godina potpisao peticiju da ih sprije?im u izgradnji Ku?a Lever'. Za mene je to pri?a o New Yorku.”.
u subotu 15 studenog Prošao sam kroz Washington Square. Tip je gun?ao protiv Trumpa. Drugi je pisao pjesme prolaznicima na pisa?em stroju.. Besku?nik je vrištao i plakao, izme?u usiljenog smijeha, ba?en na pod. Skupina ljudi odjevenih u neobi?nu odje?u okupila se na nekim klupama i žustro ?avrljala.. I pijanist je svirao dok je stariji par plesao ispred njega. I bio sam uvjeren da bi se ta scena mogla ponoviti ?ak i da pada snijeg.
Po?etak hladno?e stigao je iu New York, ali zima još nije došla.
