Kad nema vremena za brigu o mrtvima, živi se vrlo zeznu. To je nešto što sam prvi put saznao prije mnogo godina u peruanskoj Amazoni, gdje su niše mrtvih bile izra?ene od mramora, a ku?e živih od gline..
U Juchitán, Oaxaca, mjesto na kojem je potres opustošio gotovo sve, groblje Palm nedjelja je u jednom dijelu ruševina, a u drugom vaze, prijelazi, fotografije ili slomljeni nadgrobni spomenici. Ku?a mrtvih je srušena, iako je izdržao unato? svim naletima, i iz onoga što sam tamo vidio niko se nije imao vremena brinuti popraviti ga. Borba se još uvijek vodi oko življenja s druge strane ograde. Preživjeti. A ta borba ostavlja teške tragove, velikodušan i jadan.
Jer na ulicama je trag ciglene prašine, umornog pla?a i uobi?ajenog straha. Ku?e oštre ljulja?ke svijeta su pale, ludo i hrabro, koji se ?ini savijen u rušenju svega na ovom dijelu svijeta. Uragani i zemljotresi snažni udarci gdje ljudi imaju tek toliko da prežive povjetarac.
Ostali porazi samo su uzdah, žvaka?a molitva i rutina
A onda je nastao kaos i o?aj je izgubio od svega što sam izgubio. Sve. Pisano i pro?itano ?ini se kao još jedna re?enica na koju smo se navikli. Ostali porazi samo su uzdah, žvaka?a molitva i rutina. Ono što sam tamo živio je drama, Druga?ije je. Dodirivanje ga ?ini manje probavljivim.
Cijele obitelji govore vam pred ogromnom masom ruševina da je dolje sve što su imali. Sve. Neki su tako?er ostavili svoj vlastiti život. Pla?u. Ljute se. I uživo. Uvijek pobje?uje. Dakle, groblje je i dalje napušteno, jer u vremenu življenja ništa nije ja?e od održavanja statusa.
A ?ovjek tako?er otkriva onu ?udnu rasu kakva jesmo. Najbolji: ljudi pomažu, dijeljenje, davanje onoga što nedostaje i onoga što je prepušteno drugima. Na vojnoj zra?noj luci postoje tone pomo?i. Vlada ih pokušava kanalizirati. Najmorniji se voze ulicama svojim motociklom ili kolicima kako bi susjedi dobili hranu. Veliki gospodarstvenici dolaze zajedno s predsjednikom kako bi obišli to podru?je i poklanjali malo nade. Za žrtvu nikad nema.
Vaš opstanak ovisi o tome da se drugi sjete vašeg plakanja
Žrtva treba plakati, žaliti se, žrtvovanje. To ?ini iz straha. Nije važno imate li dvanaest litara vode, treba više zahtijevati jer ima razumljivu paniku koju treba zaboraviti i jednoga dana boce koje trebaju da preživi prestanu dolaziti. Vaše jutro je ruševina. Vaš opstanak ovisi o tome da se drugi sjete vašeg plakanja. Zato morate jako plakati, bez odmora.
U Juchitánu su se ?uli tišina i smireno stenjanje. Ponekad pla?em. Bio je tržišni dan i na plaži su žene prolazile prašinom pera da bi plašile muhe iz svog mesa. Malo ljudi kupuje. Nedaleko od plaze pale su neke štandovi fiksnog tržišta. Postoji gadan miris. Vidim psa bez glave kako truli.
U urušenoj klinici stavili su lijekove na stol i imali konzultacije na ulici. Oni pomažu. Par ide sa svojim malim mopedom, dostavljaju?i hranu obiteljima koje spavaju na plo?nicima. ?ovjek je dolazio izdaleka kako bi pomogao ukloniti krhotine s bratovog bara. Neke svjetiljke vise neke grede koje su ostale stajati. U pozadini se vidi bar koji je bio pun ljudi koji su plesali i pjevali prije nego što su se tektonske plo?e njihale i završile sve. "Pomo?i ?emo ga ponovo podi?i", kaže ovaj ?ovjek skromnog stanja.
Ne idu jer ako prestanu spavati i žive pred ruševinama, ukradu ono malo što im je ostalo
Ali uz sve one znakove velikodušnosti raste bršljan gadosti ljudske jade. Nema bijede od siromaštva, jad bijednog. Usred te katastrofe ljudi Juchitana rekli su mi svoj strah od plja?ke. Mnogi nisu imali hrane ni vode jer nisu išli u sabirne centre. Ne odlaze, jer ako prestanu spavati i žive pred ruševinama, plja?kaju ih ono malo što su tamo ostavili zakopane.
U bloku u kojem su se srušile dvije ku?e, rekli su mi istog petka nave?er, 24 sati nakon potresa, "Pronašli smo dva tipa koji kradu". Nisu imali vremena osušiti suze silnog udara prirode i ve? su se morali boriti da bi preživjeli ?ovjekove udarce.
Obitelji sa starijima i djecom koja spavaju na ulici kako ne bi uzeli ono malo što im je ostalo. "Siromašni smo, ali za štapove i ma?ete koje nam daje. Muškarci no?u patroliraju ", grupa od 12 ljudi koji zajedno s drugima 20 rodbina spava na trgu pod plasti?nom ceradom.
U mraku su slušali poruke agenata koji su razgovarali o kamionima s naoružanim ljudima
U hostelu je situacija bila još gora. Susjedi koji su spavali u sportskom centru Che Gómez nisu zaspali jer je bio uklju?en policijski radio koji ih je štitio i u mraku su slušali poruke agenata koji su govorili o kombijima s naoružanim ljudima koji su obilazili grad. "Svi se bojimo onoga što se doga?a i nitko ne može spavati", rekao mi je jedan susjed.
Na istom mjestu, agent, Starac, zamolio me tihim glasom da pogledam udesno. Bila je obitelj, o cemu 20 ?lanovi, vodom, dovoljno hrane i odje?e da potrošim nekoliko mjeseci. U obiteljskoj skupini bilo je nekoliko robusnih muškaraca. U hostelu, u 30 minuta sam bio tamo, Vidio sam pet automobila koji nose hranu, pi?e i odje?u. "Nesretnici sve to podnose. Imaju dosta stvari i vani, ljudi imaju potrebe. ", osudio je preplašeni stari policajac.
Kakvom je ljudskom bi?u potrebno da ukrade ono što je ostalo od nekih ruševina? Da preuzmu pomo? koju milijuni ljudi velikodušno daju? Postoje i drugi. Mnogo više. Puno više ljudi voljnih pomo?i, dati polovinu onoga što imate ?ak i vrlo malo. Sve se to vidjelo u Juchitánu nakon potresa koji je posebno pogodio države Oaxaca i Chiapas. Vrlo dobro i jako loše. Sve što je ?ovjek sposoban.
