Prije 25 stolje?a, slavni putnik Herodot shvatio je da za opisivanje i razumijevanje svijeta moramo napustiti svakodnevnu okolinu i putovati. Upoznajte mjesta i ljude koji nam pri?aju svoje pri?e u svom okruženju. Slijede?i smjernice ovog velikog gr?kog povjesni?ara, preselit ?emo se u neobi?nu zemlju središnje Azije. Iskustvo koje ?e nam omogu?iti da uronimo u neodoljivu stvarnost senzacija i emocija.
Afganistan je tamo, pod nogama, ali baš kao u lošem snu, neposredno postaje nedostižno. Kaos vlada u magli putuju?eg sna pred nama. Pobjedni?ki mudžahidi, sada pijani zbunjeni duhovi borbe, oni uništavaju jedni druge i uništavaju sve što se kre?e na njihovom plemenskom teritoriju. Gledam koliko je sati na satu... oznaka 1992. Kazaljka za minute ozna?ava jesen. U odlu?nosti da putni?ki san želimo prekinuti bu?enjem u Afganistanu, jesmo li se prerano probudili?? Pred neizbježnim, puštamo da nam se o?i polako sklope i slatko?a tame prodire u nas u iš?ekivanju manje uznemiruju?eg bu?enja dok ?ujemo kako se vrata zatvaraju.
Talibanima je sve zabranjeno osim molitve..
san je nemiran, neugodno nam je, tijelo od nas traži novo bu?enje i mi opet tromo otvaramo o?i. Gledamo na sat, a sat pokazuje godinu 2000, kazaljka za minute ozna?ava prolje?e. Kao dobar san koji se ponavlja, nalazimo se na istom mjestu, na prijevoju Khyber: Pakistan iza nas, Afganistan pred našim nogama. Država ne gori, vlada mir, Kraljevstvo kaosa je završilo, ali mo? koja ga je postigla je tamna strana islama… gurnuvši zemlju u Kraljevstvo tame. Talibanima je sve zabranjeno osim molitve.. Glazba, kino i televizija su zabranjeni zbog degeneracije ?istog, zlo?in je pjevušiti pjesmu, sve se proslave osu?uju kao nemoralne, žene zakopane žive izme?u zidova jer su bile ne?iste, likovi muzeja uništenih herezom, kontrolirani smijeh u slu?aju da implicira pokvarenost, zatvorene škole, spaljene knjige, stalna pogubljenja pretvorena u obrazovne društvene ?inove… a stranim putnicima je zabranjen ulazak jer ništa ne smije remetiti "novi poredak" zalupivši nam vrata pred nosom.
Stranim putnicima je zabranjen ulaz jer ništa ne smije remetiti "novi poredak"
Opet neprohodna vrata, opet no?na mora iz djetinjstva tr?anja i tr?anja i nikad naprijed. Prestraši nas oštar udarac. ho?e li to biti budilica? Koliko je sati? Brzo otvaramo o?i. ?ovjek u uniformi daje nam otvorene kestenjaste bilježnice s natpisom "Dobrodošli u Afganistan".!». Gledamo u svoje putovnice i tu su novoiskovane marke koje ozna?avaju povijesni trenutak koji nam otvara složena vrata nakon duge no?i dugih mnogo godina. Napokon smo stigli u Afganistan!!
Na prašnjavom raskrižju 1080 metara nadmorske visine prijevoja Khyber glazba svira u kolibi koja služi kao afganistanska carina. Na stolu su ?asopisi, pozadinski smijeh, mnoge žene s burkom, ali druge samo s velom preko kose, trgovine su izuzetno bu?ne i žene se mogu snalaziti same. Talibani su zagrizli u zabranjeno vo?e 11. rujna godine 2001 a me?unarodne snage brzo su svrgnule zlokobnu vladu koja je terorizirala vlastito stanovništvo i prijetila previše zemalja svojim neselektivnim nasiljem.
Nalazimo se u vrlo nestabilnoj regiji, ?ak se i u pakistanu država morala pomiriti s pobunjenim paštunima
Khyber prolaz, nepremostiva litica u prethodnim prilikama, postala su otvorena vrata zahvaljuju?i vizi koju smo dobili u afganistanskom veleposlanstvu u Islamabadu. Nalazimo se u vrlo nestabilnoj regiji, ?ak se i u Pakistanu država morala pomiriti s neposlušnim Paštunima na teritorijima plemenske federacije na zapadu zemlje. Paštuni se obvezuju da ?e se pridržavati pakistanskih zakona na cestama iu pojasu 15 metara sa svake strane, ali dalje od toga, vlada nema pravo intervenirati, a zakonom upravlja "pathanvali" - tradicionalni kodeks pathana od srednjeg vijeka- na temelju ?asti, pravo odmazde i gostoprimstvo. Los Paštuni, ve?ina u Afganistanu i zapadnim plemenskim podru?jima Pakistana, puno vjeruju sebi, a vrlo malo drugima. To je dobro razumljivo kada vidite cijelu rutu do prijevoja Khyber punu "q'ala", skupine nastambi zatvorenih u sebe, s visokim zidovima od blata i velikim željeznim šipkama.
Put svile prešao je ovim neukrotivim teritorijem, ostavljaju?i za sobom etni?ke ostatke svih onih koji su kro?ili na njegovu zemlju.
Nijedan stranac ne može putovati bez pratnje od Peshawara do afganistanske granice i, Dok još jednom prelazimo legendarni prijevoj, natrpani u mali minibus s našom naoružanom pratnjom i još dvanaest putnika, vizualiziramo izme?u krivulje i krivulje slavne sablasti prošlosti koje su prešle vijugavu rutu tijekom svoje guste povijesti. Darije, Perzijanca i Aleksandra, makedonski, koji su ga sa svojim silnim vojskama uspjeli prije?i; strašni i razorni Džingis-kan i njegove nadmo?ne horde do nezaboravnih putnika poput Marka Pola. Ali muslimani su bili ti koji, nakon tisu?u godina prisutnosti, ostavile su najdublji trag na njegovu heterogenu populaciju. Put svile prešao je ovim neukrotivim teritorijem, ostavljaju?i za sobom etni?ke ostatke svih onih koji su kro?ili na njegovu zemlju i odlu?ili tamo ostati.
Izlazimo iz auta, ali odjednom se njegove o?i rašire dok recitira cijeli svoj repertoar na engleskom.: "Ne, u, ne idi, ne idi, problem, problem"
Na autobusnoj stanici Torkham, bjesomu?na pobuna gestikuliraju?ih voza?a koji su izvikivali svoja odredišta, iznajmljujemo privatno vozilo za sebe s idejom da se voza?u ne žuri na odredište. Odjeveni u muslimansku odje?u zaustavljamo se na užurbanim tržnicama, pristupamo malim gradovima, izmjenjujemo se s nomadima u njihovim šarenim kampovima koji krase rijeku Kabul. Sjedi na podu oronule barake, koji naš voza? snishodljivo zove "restoran", jedemo nesigurna variva koja izlaze iz hrskavih lonaca koji se kuhaju na pari. Mjeseci u Pakistanu sigurno su zaštitili naš želudac, sve nam ima ukus slave i ništa nas ne uzrujava. Kad ukažemo na spektakularan zavoj rijeke Kabul, prilazi nam voza?, izlazimo iz auta ali odjednom mu se o?i rašire dok recitira cijeli svoj repertoar na engleskom: "Ne, u, ne idi, ne idi, problem, problem"… Ne znamo i nikada ne?emo saznati što je vidio, ali obra?amo pažnju na njega, brzo ulazimo u vozilo i napuštamo mjesto. Afganistan nije zemlja za radosno hodanje i ve? sada previše riskiramo. Malo dalje… naziremo Jalalabad, neuralgi?na enklava koja inzistira na kontroli vrata u nekontrolirane planine i doline.
