Avganistan: istekla vrata
Prije 25 stoljeća, slavni putnik Herodot shvatio je da za opisivanje i razumijevanje svijeta moramo napustiti svakodnevnu okolinu i putovati. Upoznajte mjesta i ljude koji nam pričaju svoje priče u svom okruženju. Slijedeći smjernice ovog velikog grčkog povjesničara, preselit ćemo se u neobičnu zemlju središnje Azije. Iskustvo koje će nam omogućiti da uronimo u neodoljivu stvarnost senzacija i emocija.
Afganistan je tamo, pod nogama, ali baš kao u lošem snu, neposredno postaje nedostižno. Kaos vlada u magli putujućeg sna pred nama. Pobjednički mudžahidi, sada pijani zbunjeni duhovi borbe, oni uništavaju jedni druge i uništavaju sve što se kreće na njihovom plemenskom teritoriju. Gledam koliko je sati na satu... oznaka 1992. Kazaljka za minute označava jesen. U odlučnosti da putnički san želimo prekinuti buđenjem u Afganistanu, jesmo li se prerano probudili?? Pred neizbježnim, puštamo da nam se oči polako sklope i slatkoća tame prodire u nas u iščekivanju manje uznemirujućeg buđenja dok čujemo kako se vrata zatvaraju.
Talibanima je sve zabranjeno osim molitve..
san je nemiran, neugodno nam je, tijelo od nas traži novo buđenje i mi opet tromo otvaramo oči. Gledamo na sat, a sat pokazuje godinu 2000, kazaljka za minute označava proljeće. Kao dobar san koji se ponavlja, nalazimo se na istom mjestu, na prijevoju Khyber: Pakistan iza nas, Afganistan pred našim nogama. Država ne gori, vlada mir, Kraljevstvo kaosa je završilo, ali moć koja ga je postigla je tamna strana islama… gurnuvši zemlju u Kraljevstvo tame. Talibanima je sve zabranjeno osim molitve.. Glazba, kino i televizija su zabranjeni zbog degeneracije čistog, zločin je pjevušiti pjesmu, sve se proslave osuđuju kao nemoralne, žene zakopane žive između zidova jer su bile nečiste, likovi muzeja uništenih herezom, kontrolirani smijeh u slučaju da implicira pokvarenost, zatvorene škole, spaljene knjige, stalna pogubljenja pretvorena u obrazovne društvene činove… a stranim putnicima je zabranjen ulazak jer ništa ne smije remetiti "novi poredak" zalupivši nam vrata pred nosom.
Stranim putnicima je zabranjen ulaz jer ništa ne smije remetiti "novi poredak"
Opet neprohodna vrata, opet noćna mora iz djetinjstva trčanja i trčanja i nikad naprijed. Prestraši nas oštar udarac. hoće li to biti budilica? Koliko je sati? Brzo otvaramo oči. Čovjek u uniformi daje nam otvorene kestenjaste bilježnice s natpisom "Dobrodošli u Afganistan".!». Gledamo u svoje putovnice i tu su novoiskovane marke koje označavaju povijesni trenutak koji nam otvara složena vrata nakon duge noći dugih mnogo godina. Napokon smo stigli u Afganistan!!
Na prašnjavom raskrižju 1080 metara nadmorske visine prijevoja Khyber glazba svira u kolibi koja služi kao afganistanska carina. Na stolu su časopisi, pozadinski smijeh, mnoge žene s burkom, ali druge samo s velom preko kose, trgovine su izuzetno bučne i žene se mogu snalaziti same. Talibani su zagrizli u zabranjeno voće 11. rujna godine 2001 a međunarodne snage brzo su svrgnule zlokobnu vladu koja je terorizirala vlastito stanovništvo i prijetila previše zemalja svojim neselektivnim nasiljem.
Nalazimo se u vrlo nestabilnoj regiji, čak se i u pakistanu država morala pomiriti s pobunjenim paštunima
Khyber prolaz, nepremostiva litica u prethodnim prilikama, postala su otvorena vrata zahvaljujući vizi koju smo dobili u afganistanskom veleposlanstvu u Islamabadu. Nalazimo se u vrlo nestabilnoj regiji, čak se i u Pakistanu država morala pomiriti s neposlušnim Paštunima na teritorijima plemenske federacije na zapadu zemlje. Paštuni se obvezuju da će se pridržavati pakistanskih zakona na cestama iu pojasu 15 metara sa svake strane, ali dalje od toga, vlada nema pravo intervenirati, a zakonom upravlja "pathanvali" - tradicionalni kodeks pathana od srednjeg vijeka- na temelju časti, pravo odmazde i gostoprimstvo. Los Paštuni, većina u Afganistanu i zapadnim plemenskim područjima Pakistana, puno vjeruju sebi, a vrlo malo drugima. To je dobro razumljivo kada vidite cijelu rutu do prijevoja Khyber punu "q'ala", skupine nastambi zatvorenih u sebe, s visokim zidovima od blata i velikim željeznim šipkama.
Put svile prešao je ovim neukrotivim teritorijem, ostavljajući za sobom etničke ostatke svih onih koji su kročili na njegovu zemlju.
Nijedan stranac ne može putovati bez pratnje od Peshawara do afganistanske granice i, Dok još jednom prelazimo legendarni prijevoj, natrpani u mali minibus s našom naoružanom pratnjom i još dvanaest putnika, vizualiziramo između krivulje i krivulje slavne sablasti prošlosti koje su prešle vijugavu rutu tijekom svoje guste povijesti. Darije, Perzijanca i Aleksandra, makedonski, koji su ga sa svojim silnim vojskama uspjeli prijeći; strašni i razorni Džingis-kan i njegove nadmoćne horde do nezaboravnih putnika poput Marka Pola. Ali muslimani su bili ti koji, nakon tisuću godina prisutnosti, ostavile su najdublji trag na njegovu heterogenu populaciju. Put svile prešao je ovim neukrotivim teritorijem, ostavljajući za sobom etničke ostatke svih onih koji su kročili na njegovu zemlju i odlučili tamo ostati.
Izlazimo iz auta, ali odjednom se njegove oči rašire dok recitira cijeli svoj repertoar na engleskom.: "Ne, u, ne idi, ne idi, problem, problem"
Na autobusnoj stanici Torkham, bjesomučna pobuna gestikulirajućih vozača koji su izvikivali svoja odredišta, iznajmljujemo privatno vozilo za sebe s idejom da se vozaču ne žuri na odredište. Odjeveni u muslimansku odjeću zaustavljamo se na užurbanim tržnicama, pristupamo malim gradovima, izmjenjujemo se s nomadima u njihovim šarenim kampovima koji krase rijeku Kabul. Sjedi na podu oronule barake, koji naš vozač snishodljivo zove "restoran", jedemo nesigurna variva koja izlaze iz hrskavih lonaca koji se kuhaju na pari. Mjeseci u Pakistanu sigurno su zaštitili naš želudac, sve nam ima ukus slave i ništa nas ne uzrujava. Kad ukažemo na spektakularan zavoj rijeke Kabul, prilazi nam vozač, izlazimo iz auta ali odjednom mu se oči rašire dok recitira cijeli svoj repertoar na engleskom: "Ne, u, ne idi, ne idi, problem, problem"… Ne znamo i nikada nećemo saznati što je vidio, ali obraćamo pažnju na njega, brzo ulazimo u vozilo i napuštamo mjesto. Afganistan nije zemlja za radosno hodanje i već sada previše riskiramo. Malo dalje… naziremo Jalalabad, neuralgična enklava koja inzistira na kontroli vrata u nekontrolirane planine i doline.
Komentari (2)
Javier Brandoli
| #
Sjajna priča i super priča.. Putovanje može biti volja i želja. Afganistan je prokleto poseban jer to poriče, volja i želja putnika. Čestitke!
Odgovor
Raul
| #
čekajući imam ovu zemlju, za moje, nepoznat. dobra priča.
Zagrljaj!
Odgovor