Dnevnik rata na tursko-sirijskoj granici
Od ulaza u grad Reyhanli, nekoliko kilometara od sirijske granice, započinje niz kamiona koji čekaju na ramenu. Red parkiranih vozila je beskrajan. Vozači spavaju pod sjenom, kuhaju jela sa štednjacima ili razgovaraju u grupama sa stolicama koje su posadili na asfalt.
Pet kilometara kasnije, dvosmjerna cesta ima istu scenu, ali duplicira kamione. Vozila s hladnjakom preusmjeravaju se na rame s lijeve strane, u suprotnom smjeru, dok ostatak, već u dvostrukom redu, još uvijek čeka red koji nikad ne napreduje. Cesta koja ulazi s desne strane oko četiri kilometra od granice nudi istu sliku. Na tisuće kamiona čeka na prolaz u susjednu Siriju. Mnogi od njih nose stare azijske automobile bez tablica. Izračuni koje smo napravili s brojačem kilometara našeg automobila su da je rep bio gotovo 20 km.
Rendžer se glasno bori s nekim vozačima
Na granici je zabuna ogromna. Rendžer se glasno bori s nekim vozačima. S vremena na vrijeme prođu pokraj jednog kamiona, a uokolo ima mnogo lopova koji nam dolaze na prozor ukrasti vrijeme i tražiti novac u zamjenu za odlazak u pakao, zaključujemo iz mimike njegovih limenih ruku. Njihova su lica i geste agresivni, njihovi ožiljci su zuri. Neki su djeca ili tinejdžeri, skromnog izgleda, koji trče između vozila udarajući im kotače. Nitko ne govori engleski i ne smijemo se približiti do točke stotinjak metara od ruba.
Odlučili smo se vratiti u grad Reyhanli, u potrazi za jednim od obližnjih sirijskih izbjegličkih kampova. Čini se da se grad uopće ne mijenja u svojoj normalnosti. Mladi napuštaju školu i sjedaju na motor ili se povezuju u internetske kafiće sa svojim mobitelom. Grad je umotan u iste izborne plakate koji su okačeni u svim gradovima zemlje prije sljedećih lokalnih izbora. Uvijek se čovjek nada da vrijeme staje kako bi jadikovalo pred nesrećama, ali život uvijek prolazi preko smrti. Sve teče, nastavlja, a samo mrtvi silaze s te inercije kretanja i, nadajmo se, odobravamo im malo zaustavljanje 30 minuta koji će mu biti pokop. Ništa, uskoro sve počinje živjeti, andar.
Znate li gdje možemo pronaći izbjegličke kampove?, pitali smo tipa koji govori dvije riječi na engleskom. Pokazuje nam put u smjeru grada Hatay. Putem nailazimo na brojne automobile sirijskih registarskih oznaka koji u prtljažniku nose kuću. Napa je uvijek otvorena, a torbe i koferi vezani su konopcima. Taj se prizor posljednjih sati ponavljao u brojnim prilikama.
To je zatvor slobodnih ljudi koji moraju birati hoće li živjeti ili umrijeti nedostojno
Napokon, na pola puta između oba grada, stigli smo do polja Dermikopru. Ulaz je jako zaštićen naoružanim vojnicima i sigurnosnim preprekama. Cijeli opseg ograđen je šiljastom žicom. Unutra vidite niz montažnih kuća i dalekovoda koji vise sa svih strana. To je zatvor slobodnih ljudi koji moraju birati hoće li živjeti ili umrijeti nedostojno.
Vojnici govore samo turski i iznenađenje je što je putovnica španjolska koja mi misteriozno omogućuje prolazak sigurnosne kontrole. Naoružani vojnik prati me do ulaza gdje se nalaze vitlo i detektor metala. Tamo jedan vojnik pažljivo provjerava kovčeg žene srednjih godina koja s njom ulazi u logor, izgleda, dvoje djece. Izvlače svaki odjevni predmet iz kofera dok ja čekam s njima. Scena mi se čini duboko intimnom i teškom i s nelagodom odvraćam pogled.
Odjednom dolazi zapovjednik baze. Ostatak vojske ustaje i on me poziva da uđem u njegov ured. To je mala soba, tik uz unutarnju ogradu i vrata koja su posljednja prepreka za pristup ovom mini gradu. S tog hodnika možete vidjeti da postoji prostor u kojem se igra nekoliko djece, pravocrtna struktura unutarnjih ulica i kompletna električna instalacija u montažnim kućama. Unutra je malo ljudi i rijetko se čuje buka. Gotovo sve što vidim su žene.
Dvije automobilske bombe okončale su život 51 ljudi i otišli 140 ranjen
Zapovjednik poziva prevoditelja. Mladi, turski, Ona je i novinarka koja tamo radi kao učiteljica. Ubrzo dolazi vojnik s nekoliko šalica čaja za sve. Zapovjednik, nakon što sam čuo da namjeravam ući i razgovarati s ljudima na terenu, izvinjava se i kaže mi da "nijedan novinar ne smije ući tamo bez posebnog odobrenja Vlade". Tada, kaže mi da je "Španjolska prijateljska zemlja, da smo kao braća i on počinje zvati da vidi može li mi nabaviti dozvolu ". Jedino pitanje na koje je pristao odgovoriti bilo je: Jesu li stvari sada bolje? "Da", odgovorio je lakonski. (Vrlo blizu tamo, el 11 Svibanj 2013, dvije automobilske bombe okončale su život 51 ljudi i otišli 140 ranjen).
Zanima nas svrha našeg putovanja, na putu smo za južnu afriku, i šale čak i uz mogućnost dolaska s nama. Konačno prima poziv koji potvrđuje da ne možemo ući tamo. Ljubazno se pozdravlja i dolazi vidjeti naš auto. Upravo u tom trenutku gotovo pet minuta može se čuti minobacač kako tutnji na horizontu., čini zabrinutu gestu i pruža ruku da se u žurbi oprosti. Leandro, koji se borio u ratu za neovisnost Gvineje Bissau, tako objasniti tu buku, kako sve objašnjava, srcem gnječeći glavu: "Taj zvuk se nikada ne zaboravlja".
Oni znaju patnju iza tih planina i tu buku
No nitko se nije trgnuo, niti je podigao čelo niti napravio bilo kakvu gestu. Sva ta čudna situacija za stranca koji prolazi, mi, čini se da je tamo postala određena rutina. Leandro, međutim, okrenuti moj dojam iz iskustva: „Uvjeravam vas da su svi vojnici koji su bili tamo postali jako napeti kada su čuli minobacače. Na to se nikad ne navikneš. Oni znaju patnju iza tih planina i tu buku. ". Neko smo vrijeme bili tihi dok smo se vraćali u hotel.
Po dolasku vidimo one tri sirijske obitelji koje su tamo već dva dana. Sjede oko stola s djecom koja se igraju između stolova. Oni, Svi muškarci, samo gledaju vijesti s kanala koji stalno govori o Siriji i prikazuje slike rata u svim satima. Oni to rade u tišini, oko zaslona, s dužnom pažnjom slušati kako drugi pripovijedaju svoje živote.
Komentari (6)
Monica
| #
Vrlo zapanjujuća priča Javier
Odgovor
Javier Brandoli
| #
Hvala Monica. Ta rutina usred rata je nešto što je teško dobro objasniti
Odgovor
Lola željezo
| #
Zdravo Brandoli, Ne znam hoćete li me se sjećati iz vremena kad sam bila mini pripravnica u La Sinrazonu. Vaša je priča privukla moju pozornost jer sam se prije samo mjesec dana vratio s tog istog mjesta. Točnije, bio sam u izbjegličkom kampu Oncupinar, nekoliko km od Kilisa. Ušao sam, ali trebali su mi tjedni e-pošte s turskom vladom iz Španjolske, poslati hrpu dokumenata i pismo zamjenika urednika El Paísa u kojem se kaže da, da sam iz kuće… Tada sam imao problema s pristupom jer su u dozvoli napisali Lolu umjesto Marije Dolores, što mi stavljaš u putovnicu, i gotovo su me izostavili. A onda sam cijelo vrijeme na sebi imao čovjeka iz Vlade koji mi je bio poput sjene i nije mi dopuštao da se krećem svojim tempom.. Mi, tisuću problema. Ne pitam se što govoriš. Kako bi… Barem sam uspjela roditi izvještaj, na što sam otišao!
Sretno s avanturama, Volim znati da hodate svijetom umjesto da trunete u našim voljenim bivšim novinama!
Odgovor
Javier Brandoli
| #
Pozdrav Lola, naravno da se sjećam i drago mi je vidjeti da ste tražili život na ovom svijetu u potrazi za dobrim pričama. Pošaljite mi link do vašeg članka, Htio bih je pročitati i vidjeti kako je to što sam jedva vidio zbog nedostatka vremena. Jeste li spavali u Iskenderunu?
O novinama, Otišao sam prije četiri godine, Došao sam živjeti u Afriku i nema nijednog dana koji nisam kaznio, to je najbolje što sam učinio u životu. Dugo nije djelovao kao novine već kao kontaktna tvrtka koja svaki dan dijeli papir, ali tamo sam radio s izvrsnim novinarima, neki ih još uvijek slijede, od kojih sam puno naučio (sve što znam o ovom poslu). I, osobito, veliki ljudi i prijatelji, ujedno i najbolje što sam pronašao u ovoj profesiji. Nikada nije bio najbolji medij na svijetu, niti dijelim gotovo ništa od njegove uredničke linije, ali sad se povraća da vidi što rade. Kako bi, sreća i poljupci.
Odgovor
Umjetnost sam
| #
«…escuchar como otros narran sus vidas.» Genial Javier, kakav luksuz da te čitam.. Hvala na priči.
Drago mi je da ste -na kraju- stigao u Egipat. Sretno i zagrljaji.
José Luis
Odgovor
Javier Brandoli
| #
Pa hvala vam puno José Luis. Stigli smo u Egipat, ali ne znam hoće li nas pustiti iz njega, ovo je nemoguće.
Odgovor