Od ulaza u grad Reyhanli, nekoliko kilometara od sirijske granice, zapo?inje niz kamiona koji ?ekaju na ramenu. Red parkiranih vozila je beskrajan. Voza?i spavaju pod sjenom, kuhaju jela sa štednjacima ili razgovaraju u grupama sa stolicama koje su posadili na asfalt.
Pet kilometara kasnije, dvosmjerna cesta ima istu scenu, ali duplicira kamione. Vozila s hladnjakom preusmjeravaju se na rame s lijeve strane, u suprotnom smjeru, dok ostatak, ve? u dvostrukom redu, još uvijek ?eka red koji nikad ne napreduje. Cesta koja ulazi s desne strane oko ?etiri kilometra od granice nudi istu sliku. Na tisu?e kamiona ?eka na prolaz u susjednu Siriju. Mnogi od njih nose stare azijske automobile bez tablica. Izra?uni koje smo napravili s broja?em kilometara našeg automobila su da je rep bio gotovo 20 km.
Rendžer se glasno bori s nekim voza?ima
Na granici je zabuna ogromna. Rendžer se glasno bori s nekim voza?ima. S vremena na vrijeme pro?u pokraj jednog kamiona, a uokolo ima mnogo lopova koji nam dolaze na prozor ukrasti vrijeme i tražiti novac u zamjenu za odlazak u pakao, zaklju?ujemo iz mimike njegovih limenih ruku. Njihova su lica i geste agresivni, njihovi ožiljci su zuri. Neki su djeca ili tinejdžeri, skromnog izgleda, koji tr?e izme?u vozila udaraju?i im kota?e. Nitko ne govori engleski i ne smijemo se približiti do to?ke stotinjak metara od ruba.
Odlu?ili smo se vratiti u grad Reyhanli, u potrazi za jednim od obližnjih sirijskih izbjegli?kih kampova. ?ini se da se grad uop?e ne mijenja u svojoj normalnosti. Mladi napuštaju školu i sjedaju na motor ili se povezuju u internetske kafi?e sa svojim mobitelom. Grad je umotan u iste izborne plakate koji su oka?eni u svim gradovima zemlje prije sljede?ih lokalnih izbora. Uvijek se ?ovjek nada da vrijeme staje kako bi jadikovalo pred nesre?ama, ali život uvijek prolazi preko smrti. Sve te?e, nastavlja, a samo mrtvi silaze s te inercije kretanja i, nadajmo se, odobravamo im malo zaustavljanje 30 minuta koji ?e mu biti pokop. Ništa, uskoro sve po?inje živjeti, andar.
Znate li gdje možemo prona?i izbjegli?ke kampove?, pitali smo tipa koji govori dvije rije?i na engleskom. Pokazuje nam put u smjeru grada Hatay. Putem nailazimo na brojne automobile sirijskih registarskih oznaka koji u prtljažniku nose ku?u. Napa je uvijek otvorena, a torbe i koferi vezani su konopcima. Taj se prizor posljednjih sati ponavljao u brojnim prilikama.
To je zatvor slobodnih ljudi koji moraju birati ho?e li živjeti ili umrijeti nedostojno
Napokon, na pola puta izme?u oba grada, stigli smo do polja Dermikopru. Ulaz je jako zašti?en naoružanim vojnicima i sigurnosnim preprekama. Cijeli opseg ogra?en je šiljastom žicom. Unutra vidite niz montažnih ku?a i dalekovoda koji vise sa svih strana. To je zatvor slobodnih ljudi koji moraju birati ho?e li živjeti ili umrijeti nedostojno.
Vojnici govore samo turski i iznena?enje je što je putovnica španjolska koja mi misteriozno omogu?uje prolazak sigurnosne kontrole. Naoružani vojnik prati me do ulaza gdje se nalaze vitlo i detektor metala. Tamo jedan vojnik pažljivo provjerava kov?eg žene srednjih godina koja s njom ulazi u logor, izgleda, dvoje djece. Izvla?e svaki odjevni predmet iz kofera dok ja ?ekam s njima. Scena mi se ?ini duboko intimnom i teškom i s nelagodom odvra?am pogled.
Odjednom dolazi zapovjednik baze. Ostatak vojske ustaje i on me poziva da u?em u njegov ured. To je mala soba, tik uz unutarnju ogradu i vrata koja su posljednja prepreka za pristup ovom mini gradu. S tog hodnika možete vidjeti da postoji prostor u kojem se igra nekoliko djece, pravocrtna struktura unutarnjih ulica i kompletna elektri?na instalacija u montažnim ku?ama. Unutra je malo ljudi i rijetko se ?uje buka. Gotovo sve što vidim su žene.
Dvije automobilske bombe okon?ale su život 51 ljudi i otišli 140 ranjen
Zapovjednik poziva prevoditelja. Mladi, turski, Ona je i novinarka koja tamo radi kao u?iteljica. Ubrzo dolazi vojnik s nekoliko šalica ?aja za sve. Zapovjednik, nakon što sam ?uo da namjeravam u?i i razgovarati s ljudima na terenu, izvinjava se i kaže mi da "nijedan novinar ne smije u?i tamo bez posebnog odobrenja Vlade". Tada, kaže mi da je "Španjolska prijateljska zemlja, da smo kao bra?a i on po?inje zvati da vidi može li mi nabaviti dozvolu ". Jedino pitanje na koje je pristao odgovoriti bilo je: Jesu li stvari sada bolje? "Da", odgovorio je lakonski. (Vrlo blizu tamo, el 11 Svibanj 2013, dvije automobilske bombe okon?ale su život 51 ljudi i otišli 140 ranjen).
Zanima nas svrha našeg putovanja, na putu smo za južnu afriku, i šale ?ak i uz mogu?nost dolaska s nama. Kona?no prima poziv koji potvr?uje da ne možemo u?i tamo. Ljubazno se pozdravlja i dolazi vidjeti naš auto. Upravo u tom trenutku gotovo pet minuta može se ?uti minobaca? kako tutnji na horizontu., ?ini zabrinutu gestu i pruža ruku da se u žurbi oprosti. Leandro, koji se borio u ratu za neovisnost Gvineje Bissau, tako objasniti tu buku, kako sve objašnjava, srcem gnje?e?i glavu: "Taj zvuk se nikada ne zaboravlja".
Oni znaju patnju iza tih planina i tu buku
No nitko se nije trgnuo, niti je podigao ?elo niti napravio bilo kakvu gestu. Sva ta ?udna situacija za stranca koji prolazi, mi, ?ini se da je tamo postala odre?ena rutina. Leandro, me?utim, okrenuti moj dojam iz iskustva: „Uvjeravam vas da su svi vojnici koji su bili tamo postali jako napeti kada su ?uli minobaca?e. Na to se nikad ne navikneš. Oni znaju patnju iza tih planina i tu buku. ". Neko smo vrijeme bili tihi dok smo se vra?ali u hotel.
Po dolasku vidimo one tri sirijske obitelji koje su tamo ve? dva dana. Sjede oko stola s djecom koja se igraju izme?u stolova. Oni, Svi muškarci, samo gledaju vijesti s kanala koji stalno govori o Siriji i prikazuje slike rata u svim satima. Oni to rade u tišini, oko zaslona, s dužnom pažnjom slušati kako drugi pripovijedaju svoje živote.
