Na granici Kenije nalazimo svijet naopako. Dok su bili u Etiopiji policija i carinski agenti dogovarali su se da nas oplja?kaju, ovdje nam je nadre?eni poštar dao promjenu iz svog džepa, u šilingima, nakon uplate naše vize. U?inio je to unato? ?injenici da zakon kaže da promjena mora biti u dolarima i unato? ?injenici da smo mu rekli da to nije važno, zadržati promjenu koju sam tražio u svim ladicama. "Ne možemo zadržati nikakve promjene", osu?en.
Pa smo krenuli grubim putem Moyale. Ovo je možda najmitskiji put u Africi, barem za putnike koji putuju izme?u Kaira i Cape Towna automobilom ili motorom. U svakoj putopisnoj knjizi koju sam pro?itao ozna?ena je kao zemaljski pakao iz kojeg treba pobje?i prije nego što me pojedu.
Automobil je klizio s malo poslastica po blatnjavom osipu
Po?etak je doista bio težak. Vode su probile pijesak i kamen, a automobil je lagano klizio preko muljevitog osipa. Me?utim, gotovo 150 kilometrima kasnije pronašao sam nešto Kineza, a iza njih nekoliko strojeva i malo dalje neka podru?ja asfalta. Zapravo mislim da smo bili jedan od posljednjih putnika koji su doživjeli ve?i dio ceste Moyale kao u stara vremena., sjeban i kompliciran. Za dvije-tri godine, sre?om za one koji prolaze, To ?e biti još jedna loše izgra?ena cesta Kineza s asfaltom punim rupa koje treba izbjegavati (proizvedeno u Kini).
Tada smo došli do Marsabita i odlu?ili smo se zaustaviti i vidjeti mali park koji se pojavio na istoimenoj karti. Stigli smo i nije bilo nikoga. Pojavio se ?uvar i neizravno precizno obavijestio nas da možemo spavati u jedinom domu u parku i da postoje sve vrste životinjskih vrsta unutar kojih ne?emo vidjeti.. U?inio je to s miloš?u i naplatio nas 50 dolara za ulazak.
Stvarnost je takva da smo stigli do stare lože koja nije imala klijente ve? neke šarmantne radnike s kojima smo dogovorili nisku cijenu za spavanje jedne no?i u drvenom kompleksu koji je preživio ispred lagune..
Pronašli smo bazen izgubljene vode, divlji, okružen visokom travom
I kao što to uvijek biva kad ?ovjek ništa ne o?ekuje, to je poslijepodne bilo uzvišeno. Otišli smo do kaldere vulkana, nazvana rajskom lagunom, i pronašli smo bazen izgubljene vode, divlji, okruženi visokom travom gdje osje?amo težinu i samo?u planeta. Spustili smo se automobilom kroz gustu vegetaciju koja nas je progutala i došli smo do njegovih voda. Pokrenuo nas je samo instinkt, doista nismo ni znali kamo stavljamo auto.
Mjesto je bilo lijepo i usamljeno. Odjednom smo u daljini ugledali slona koji se pojavio na drugoj obali. To smo bili on i mi, samo. Uzbudi nas ta praznina svijeta tako lijepog, a tako i našeg. Tada, ve?er, imali smo spektakularnu ve?eru pod zborom milijuna cikada i bijelo je osvjetljavalo ništavilo iznad naših glava. Marsabit je bio neo?ekivani dar. Ljudi su bili ljupki.
Pa smo otišli do jezera Turkana, jedan od mojih nepodmirenih dugova s ??ovim kontinentom. Idemo napola napuštenim tragom pijeska i kamena koji zveckaju?i automobil ubija. Tada se pojavila savršena pustinja, neprijateljski, crvenkastih boja i bakrenih kamenaca. Bilo je nekoliko pastira deva i malo je života jer je to podru?je na kojem ne bi trebalo biti života.
Imali su plemenski izgled, primitivno, sa svojom crvenkastom kosom i svojim ratni?kim haljinama
Ali ?ovjek sam sebi pravi ku?e u paklu i tu smo prošli neka sela samburusa koja su nas ostavila spuštenih o?iju. Bile su to ku?e od krpe i štapa u obliku iglua. Imali su plemenski izgled, primitivno, sa svojom crvenkastom kosom i svojim ratni?kim haljinama. Na tom se mjestu ništa nije ?inilo stvarnim.
A onda nakon gotovo 200 kilometara pojavilo se jezero Turkana. Je li to bilo poput plave mrlje na horizontu, s milijunima vulkanskih kamena koji prekrivaju sve i s malim gradovima koji su se sastajali pod sjenom jedne od rijetkih akacija. Turkana impresionira, preplavljuje, uzbu?enja i strahovi. Tko može živjeti u vrtu vulkana ?ije vode ne mogu ni koristiti? Oni.
Oni i Wolfgang, njema?ki vlasnik loze Oasis, koji je tamo živio 33 godina. Wolfgang više ne živi, umri na tom mjestu. Život mu je piti votku i vodu od doru?ka dok mu se um ne isklju?i u alkoholnoj i duhanskoj pijanci koja ga nokautira. Wolfgang ima problem nepripadanja bilo kojem svijetu i kako nam je objasnio sagra?ena je ograda tako da nitko ne ometa njegovo nesvjesno samoubojstvo.
Crnci mi sve kradu i ako iza?em vani, stotine ljudi ?e me pitati
Njema?ka više ne voli, o ?emu je govorio nevoljko, i ne voli biti jedina meta pored sve?enika u tom izgubljenom svijetu. "Crnci mi sve kradu i ako iza?em vani, stotine ljudi ?e me pitati. Zato ne izlazim ", nevoljko objasnio stari Nijemac. I dok se ?ini da se sje?a svojih vremena žigola i putnika koji je osvajao najljepše žene koje su tamo odlazile baviti se fotografskim radom kao modeli. Oni su tamo, Na zid svog restorana objese slike nagih tijela poput paukovih mreža. „Mnogi su se vratili, pa bi se dobro zabavili ", uspio je sjetno objasniti prije nego što je nestao po votku..
Njihova mi se povijest ?inila gotovo literarnijom od povijesti tih plemena. Bijelac, post, povu?en iz svijeta iz jednostavnog razloga što se u njemu izgubio. Pobjegao je iz svog dosadnog njema?kog života i ostao bez korijena i bez razumijevanja da nakon dugo vremena koje prolazi nikada ne?e biti dio svijeta koji mu je stran i u kojem je bijeli milijunaš usred toliko siromaštva. Njegova starost bez zemlje sada je njegova osuda, a sje?anje da su sva prošla vremena bila bolja razblaženo je poput njegovog nepostoje?eg leda u votki.
A onda sanja o vremenima kada je bio posve?en zajebavanju i pi?u sa ženama iz cijelog svijeta koje su došle u raj mladog i trijumfalnog Wolfganga. Loša stvar je što je vrijeme prolazilo i svijet je pao na njega, a da mu nitko više nije pokucao na vrata. On i njegov hotel jednoga ?e dana nakon daška vjetra oti?i na dno jezera, i više se ne?e vratiti. Ni sje?anje ne?e ostati jer tamo nije ostao nitko tko zna tko je taj stari bijelac s jezera, To je tako?er istina, imao hrabrosti živjeti i uživati ??u tom izgubljenom svijetu u kojem bismo mi ostali preživjeli dva dana.
On i njegov hotel jednoga ?e dana nakon daška vjetra oti?i na dno jezera, i više se ne?e vratiti
I nakon Turkane krenuli smo natrag. Na pola puta smo otkrili buku i Victor me zamolio da zaustavim automobil. Bio je slomljen. Usred apsolutnog ni?ega, niska 40 stupnjeva i okruženi devama, auto se zaustavio. Nije bilo ni?ega i nikoga. Otvaramo kapulja?u i Victor, tko zna puno o mehanici pao je na goru?i motor kako bi otklonio kvar. Pomogla sam u svemu što je tražio od mene. Bili smo masa znojne masti, pun sranja i pomalo umoran, iako smo kao i uvijek održavali dobar ton znaju?i da ako je potrebno spavamo pod bagremom.
I odjednom se u daljini pojavio pastir. Bio je Samburu koji nije progovorio ni rije?i engleskog. Prišao nam je svojim primitivnim izgledom. Pogledao je i rekao neke stvari na svom jeziku. Gledali smo ga o?ajni?kom gestom, a on je šutio dok nam nije pokazao da mu damo vode, a zatim da mu damo košulju i da mu damo nešto. Rekli smo mu da se ne nervira kad vidi da, iako smo ?ak imali rane na rukama, izgleda da je ?ovjek nešto tražio i bijesnom gestom otišao prije našeg odbijanja. Uvijek me impresionira sposobnost mnogih Afrikanaca da te vide kao metu iz koje mogu izvu?i nešto ?ak i ako ti do?u na sprovod..
Napokon nakon dva sata automobil je opet po?eo raditi i uspjeli smo završiti Moyale Road, ve? poplo?an u Isiolu. Turkana je nesumnjivo vrlo poseban dio ovog putovanja.
