Bio je to samo put. Naborana linija koja spaja dvije to?ke. Ništa. Linija koja se uvija. bila je lijepa, druga?iji. Linija. Ništa.
Napuštamo San Cristóbal de las casas. Grad Bella, kaldrmiranih pješa?kih ulica, stare ku?e koje zaboravljaju tajne, kromirane crkve i mase turista koji kamufliraju tugu znaju?i da Maya, stari vlasnici svega, Oni su samo tužni redovi uli?nih prodava?a. Majke se optere?uju s djecom, mali, koji lutaju vremenom svojim pe?enim licima i velikim o?ima, pokušavaju?i osvojiti neke pesos s kojima ?e zavarati glad.
Zatim vodimo cestu Camino de comitán i kad provedemo ovaj pažljiv grad okre?emo uže stazom, tako uvu?ena grani?na cesta ili 307, To je otkriveno slatke chiapas, ruralni, smiriti. Plava pomiješana na mnogim mjestima gore -dolje. Chiapas ima plavu vodu poput neba i plavog neba poput vode.
Ljudi su se delikatno kretali, Kao i sa strahom od bu?enja u njihovim sjenama
Posvuda postoje slapovi. U Lagunas de Montebello ?inilo nam se da je boja teku?ine toliko gusta da smo sumnjali je li to tirkizni i zeleni asfalt. ?inilo se da je još uvijek trava koja se ljuljala s nekim ?udnim puhanjem vjetra. Na stranama su bila velika stabla ili trava. Ljudi su se delikatno kretali, Kao i sa strahom od bu?enja u njihovim sjenama, I ku?e, Mnogo boja, Imali su lonce na svojim prozorima koji se penju cvije?e.
Na pola puta vidjeli smo stoje?eg ?ovjeka kako gleda beskona?nost s balkona zemlje i kamena. Probudili smo nas znatiželjno i postavili smo se uz njegovu sumnju ho?e li naše o?i pokriti toliko truda. S druge strane bile su planine Gvatemale. Nije bilo daleko, ?ovjek nam je prstom rekao i ?inilo se da je milovao te vrhove. Problem je u tome što je pod nama postojao proglašeni nagib i rijeka kojom voda, Opet intenzivno plavo, pobjegao iz velikih stijena. Oko vode zvalo se to mjesto i ?ovjek, da je neprestano gledao kako ga sve pamtimo na naj?eš?i put da se sjeti kad zaboravi, rekao nam je: “Možete se spustiti. Ispod rijeke je ljepši. Ovo su najljepše katarakte chiapas ". I mi smo mu vjerovali, Ali kad smo pogledali dolje i gore, napravili smo izra?un u o?i i odlu?ili da ?e no? pasti prije nego što vlaži stopalo. Odlu?ili smo nastaviti.
Tada smo se po?eli spuštati i popeti se na neku padinu i izgubiti se u crtama u kojima nije bilo ni?ega što nije bilo odsutnosti, liš?e i nekoliko stopa. Prolazimo malo vojne kontrole i skre?emo šest sati nakon što zapo?nemo sve s lijeve strane. "Idu li na makave? Budite oprezni na tom putu, Postoje dijelovi na kojima se asfalt srušio ", Rekao nam je vojnik dok je ukazao naša imena da objasni da su dva prošla dva koja se ne mogu vratiti.
Kupamo se u vodama džungle, Pored skoka vode
Malo po malo, tada smo konturirali džunglu Lacandona, Naše prvo zaustavljanje. I tamo pronalazimo krevet, Restoran i brod. Posljednja nam je pomogla da u?emo u rijeku Lacantún. Svijet je tada navršio šest mjeseci i vratio se u moju Afriku, Mis safari. I vidjeli smo majmune i krokodile. I nismo vidjeli jaguar i tapir koje toliko sanjamo. I kupamo se u vodama džungle, Pored skoka vode. A svijet mi se ?inio posebno ljubaznim. I no?u smo spavali pod krikom zavija?a, snažniji i bliski da nikad nisam slušao lava u džungli. Mislim da sam spavao šest sati što je bilo ekvivalent pet godina.
Nakon, sljede?eg jutra, Pratimo tu liniju, To se sada okrenulo prema sjeveru. I stižemo do ruševina Maja Yaxchilána. S druge strane Ribera del Río Usumacinta je Gvatemala. "Ovo je najnevjerovatnija rijeka na svijetu", Rekao nam je ?amac. Nije, To je samo Meksiko i najduži u Srednjoj Americi, Ali ?amac je imao pravo misliti da svijet završava tamo ili, najmanje, Trebao bih to u?initi. Budu?i da se ruševinama pristupa nakon sat vremena broda u kojem se tako?er opažaju veliki krokodili. Postoji, usred džungle koja je godinama jela sve, Izme?u je posje?en stari i sjajni grad Mayan 350 al 810 dC. Ono što se zamišlja je mali udio koji je uspio pobijediti u džungli, Ve?ina ku?a i pala?a još uvijek postoji, Skriven za ?ovjeka i prebiva se ?ak i sa svojim starim Marcasima.
Izme?u je posje?en stari i sjajni grad Mayan 350 al 810 dC
Tada igraju više ruševina, oni iz Bonampaka, gdje zidovi i dalje zadržavaju kromirane slike i gdje Indijanci Lacandas još uvijek zadržavaju svoju džunglu, Kao vlasnici, Kao vlasnici svega. I tamo se može ostati stotinu no?i ili slijediti liniju i zaustaviti se u onoj tajni koja je na pola puta hotel Hidden Valley. Malo kasnije, lijevo, Postoje neke katarakte koje koštaju da daju svoj trag da nije korumpiran: Roberto Barrios. Divlji, Lijepa i nikoga. Morate odstupiti 14 Dolazite kilometre i mjesto lijepo kao poznati plavi i turisti?ki slapovi. Tamo se i kupamo sami, Pod tušem jednog od njegovih skokova vode, žele?i biti u mogu?nosti živjeti ovako tisu?u jutra i jednog jutra.
Tada linija doseže kraj, ?ak i Palenque. A tamo, U lijepom hotelu vode, od deset soba, uski bazen sa zelenim pogledom i vanjskim kadama u koje iguane ulaze, Proveli smo neke no?i. I vidjeli smo njegove impozantne ruševine jedno jutro, I jeli smo u novootvorenom restoranu Bajlum, Tamo gdje nakon godina istraživanja kuhaju baš kao što je Maya u?inila tisu?u prije dvjesto godina, I imali smo nekontroliranu želju, da još nisam uklonio, Da se vratimo na tu liniju da ponovo pokrenem sve.
