Bio je to samo put. Naborana linija koja spaja dvije točke. Ništa. Linija koja se uvija. bila je lijepa, drugačiji. Linija. Ništa.
Napuštamo San Cristóbal de las casas. Grad Bella, kaldrmiranih pješačkih ulica, stare kuće koje zaboravljaju tajne, kromirane crkve i mase turista koji kamufliraju tugu znajući da Maya, stari vlasnici svega, Oni su samo tužni redovi uličnih prodavača. Majke se opterećuju s djecom, mali, koji lutaju vremenom svojim pečenim licima i velikim očima, pokušavajući osvojiti neke pesos s kojima će zavarati glad.
Zatim vodimo cestu Camino de comitán i kad provedemo ovaj pažljiv grad okrećemo uže stazom, tako uvučena granična cesta ili 307, To je otkriveno slatke chiapas, ruralni, smiriti. Plava pomiješana na mnogim mjestima gore -dolje. Chiapas ima plavu vodu poput neba i plavog neba poput vode.
Ljudi su se delikatno kretali, Kao i sa strahom od buđenja u njihovim sjenama
Posvuda postoje slapovi. U Lagunas de Montebello činilo nam se da je boja tekućine toliko gusta da smo sumnjali je li to tirkizni i zeleni asfalt. Činilo se da je još uvijek trava koja se ljuljala s nekim čudnim puhanjem vjetra. Na stranama su bila velika stabla ili trava. Ljudi su se delikatno kretali, Kao i sa strahom od buđenja u njihovim sjenama, I kuće, Mnogo boja, Imali su lonce na svojim prozorima koji se penju cvijeće.
Na pola puta vidjeli smo stojećeg čovjeka kako gleda beskonačnost s balkona zemlje i kamena. Probudili smo nas znatiželjno i postavili smo se uz njegovu sumnju hoće li naše oči pokriti toliko truda. S druge strane bile su planine Gvatemale. Nije bilo daleko, Čovjek nam je prstom rekao i činilo se da je milovao te vrhove. Problem je u tome što je pod nama postojao proglašeni nagib i rijeka kojom voda, Opet intenzivno plavo, pobjegao iz velikih stijena. Oko vode zvalo se to mjesto i čovjek, da je neprestano gledao kako ga sve pamtimo na najčešći put da se sjeti kad zaboravi, rekao nam je: “Možete se spustiti. Ispod rijeke je ljepši. Ovo su najljepše katarakte chiapas ". I mi smo mu vjerovali, Ali kad smo pogledali dolje i gore, napravili smo izračun u oči i odlučili da će noć pasti prije nego što vlaži stopalo. Odlučili smo nastaviti.
Tada smo se počeli spuštati i popeti se na neku padinu i izgubiti se u crtama u kojima nije bilo ničega što nije bilo odsutnosti, lišće i nekoliko stopa. Prolazimo malo vojne kontrole i skrećemo šest sati nakon što započnemo sve s lijeve strane. "Idu li na makave? Budite oprezni na tom putu, Postoje dijelovi na kojima se asfalt srušio ", Rekao nam je vojnik dok je ukazao naša imena da objasni da su dva prošla dva koja se ne mogu vratiti.
Kupamo se u vodama džungle, Pored skoka vode
Malo po malo, tada smo konturirali džunglu Lacandona, Naše prvo zaustavljanje. I tamo pronalazimo krevet, Restoran i brod. Posljednja nam je pomogla da uđemo u rijeku Lacantún. Svijet je tada navršio šest mjeseci i vratio se u moju Afriku, Mis safari. I vidjeli smo majmune i krokodile. I nismo vidjeli jaguar i tapir koje toliko sanjamo. I kupamo se u vodama džungle, Pored skoka vode. A svijet mi se činio posebno ljubaznim. I noću smo spavali pod krikom zavijača, snažniji i bliski da nikad nisam slušao lava u džungli. Mislim da sam spavao šest sati što je bilo ekvivalent pet godina.
Nakon, sljedećeg jutra, Pratimo tu liniju, To se sada okrenulo prema sjeveru. I stižemo do ruševina Maja Yaxchilána. S druge strane Ribera del Río Usumacinta je Gvatemala. "Ovo je najnevjerovatnija rijeka na svijetu", Rekao nam je čamac. Nije, To je samo Meksiko i najduži u Srednjoj Americi, Ali čamac je imao pravo misliti da svijet završava tamo ili, najmanje, Trebao bih to učiniti. Budući da se ruševinama pristupa nakon sat vremena broda u kojem se također opažaju veliki krokodili. Postoji, usred džungle koja je godinama jela sve, Između je posjećen stari i sjajni grad Mayan 350 al 810 dC. Ono što se zamišlja je mali udio koji je uspio pobijediti u džungli, Većina kuća i palača još uvijek postoji, Skriven za čovjeka i prebiva se čak i sa svojim starim Marcasima.
Između je posjećen stari i sjajni grad Mayan 350 al 810 dC
Tada igraju više ruševina, oni iz Bonampaka, gdje zidovi i dalje zadržavaju kromirane slike i gdje Indijanci Lacandas još uvijek zadržavaju svoju džunglu, Kao vlasnici, Kao vlasnici svega. I tamo se može ostati stotinu noći ili slijediti liniju i zaustaviti se u onoj tajni koja je na pola puta hotel Hidden Valley. Malo kasnije, lijevo, Postoje neke katarakte koje koštaju da daju svoj trag da nije korumpiran: Roberto Barrios. Divlji, Lijepa i nikoga. Morate odstupiti 14 Dolazite kilometre i mjesto lijepo kao poznati plavi i turistički slapovi. Tamo se i kupamo sami, Pod tušem jednog od njegovih skokova vode, želeći biti u mogućnosti živjeti ovako tisuću jutra i jednog jutra.
Tada linija doseže kraj, Čak i Palenque. A tamo, U lijepom hotelu vode, od deset soba, uski bazen sa zelenim pogledom i vanjskim kadama u koje iguane ulaze, Proveli smo neke noći. I vidjeli smo njegove impozantne ruševine jedno jutro, I jeli smo u novootvorenom restoranu Bajlum, Tamo gdje nakon godina istraživanja kuhaju baš kao što je Maya učinila tisuću prije dvjesto godina, I imali smo nekontroliranu želju, da još nisam uklonio, Da se vratimo na tu liniju da ponovo pokrenem sve.
