tokio nikada ne završava. Iz aviona sam vidio horizont svjetla i obuzeo me osje?aj tjeskobe pred takvom neizmjernoš?u. Nedugo nakon toga napravio sam svoje prve korake u Japanu koji sam mnogo puta zamišljao.. U razini tla, sve izgleda ljudskije, jer svijet je dostupniji hodanjem i na plo?nicima Tokija shvatio sam da je putovanje po?elo upravo tamo, u tom to?nom trenutku. Osje?ao sam da se budim iz letargije 6 godina, da sam se vratio u svoje prirodno stanje novih gradova, novih mirisa, koji se vratio u rutinu iznena?uju?eg. No? nam je dala to?nu temperaturu da se osje?amo dobrodošli i tada je zapo?eo ritual prvih dojmova.: automobili voze s druge strane, slova prestaju biti slova, zgrade su više, najniži ljudi i najurednije ulice.
Osje?ao sam da se budim iz letargije 6 godina, da sam se vratio u svoje prirodno stanje novih gradova
Za potvrdu vijesti bilo je dovoljno u?i u hotelsku sobu. zen ukras, kimono na krevetu i vanzemaljski WC, podstavljen i topao koji može ispuštati razli?ite mlazove vode u skladu s osjetljivoš?u svakog od njih. Ovako sam proveo svoju prvu no?, pritiskaju?i gumbe ili izvaljen u krevetu u kimonu.
Nakrcavamo opremu za snimanje kao netko tko ide u rat i predstavljamo se u ?etvrti Asakusa, gdje se svakog svibnja održava Sanja festival. Nekoliko hramova ?ini vjersko mjesto koje ostaje nesvjesno svijeta cementa koji ga okružuje. Sanja je drevna iluzija u gradu koji stremi budu?nosti. Festival rekreira legende iz drugih vremena koje miješaju budisti?ke i šintoisti?ke obrede.
Stotine poklonika nose svete relikvije, žarom koji se može usporediti s žarom bra?e iz andaluzijskog Velikog tjedna. I ovdje žestoko osporavaju ?ast nošenja svake od figura. Mnoštvo okružuje relikvije dok nositelji kli?u vlastitim koracima. Mnogi od njih su to u?inili bez hla?a, Mislim da rekreiram neku legendu koju nisam sasvim razumio.
Me?u mnoštvom vjernika koji su se ondje okupili isticao se Yeray. Uspio je podmetnuti stativu izdržavši nalete publike. Pablo se izgubio u bujici Japanaca s drugom kamerom. Odvažio sam se napraviti prvu glavnu ulogu u dokumentarcu, dok nas je policija sve odvra?ala od puta relikvija. Proveli smo cijelo jutro snimaju?i hramove, naguravanje i de?ki u ga?ama.
Proveli smo cijelo jutro snimaju?i hramove, naguravanje i de?ki u ga?ama.
Nismo probali naš prvi sushi, a ve? smo imali iskustvo jednog od najvisceralnijih festivala u Japanu. Popodne smo izašli u susret prepoznatljivijem Tokiju. Susjedstvo Shibuya gleda gore, jer se pozornost neizbježno preusmjerava na digitalne ekrane, Gigantski, s kojega oglašiva?i zasipaju gra?anina bezalkoholnim pi?ima, ljepljivi šamponi ili glazbeni spotovi. Ispod, mravinjak. Promatraju?i zebre, ?ovjek po?inje shva?ati japansko društvo, razumjeti njegovu marljivost pri prelasku avenija, njegov nalet sadržan u crvenom svjetlu. još niže, u podzemlju, redoslijed plime je o?itiji. Milijuni ljudi svako jutro putuju na posao podzemnom željeznicom krcatom digitalnim tabletima i namrgo?enim licima.. Nitko ne govori, To je tajnovitost gomile koja štuje sveti ?as odlaska u ured. Predanost poslu uo?ava se prije nego što zapo?nu svoj dan.
Yeray i ja spustili smo se pokretnim stepenicama da pokušamo uhvatiti ?asnu povorku duša koje se ne usu?uju javiti na telefon na javnim mjestima kako ne bi smetale susjedu, ta vreva bez guranja, to robotsko obrazovanje.
Moglo bi se pomisliti da u gradu u kojem vlada red i poštovanje u pozdravu, diskrecija je uobi?ajeni obrazac njegovih stanovnika, ali tamo, samo tamo, zapo?inje najzapadniji dio grada.
Dok burzovni posrednik namješta kravatu u liftu na pod 64, mladi? u kožnoj jakni boji šiške u naran?asto, starac nosi kilt na festivalu moderne umjetnosti, a u?enica s kikicama kompulzivno ?ita manga strip o nekome tko pokušava uništiti planet. I svi oni koegzistiraju s neodoljivom prirodnoš?u. Možda je to jednostavno ono što zovemo ekscentri?nost, oni to zovu poštovanjem.
Ono što zovemo ekscentri?nost, oni to zovu poštovanjem.
I u svakom ponašanju, u svakom lutaju?em životu ili svakoj poznatoj obitelji postoji duboki osje?aj društvene savjesti. Svaki Japanac zna da je dio grupe 126 milijune ljudi i žrtvuje sebe za sva?ije. To nije osje?aj ulju?enosti, niti na?in razumijevanja javnosti kao zajedni?kog prostora, to je nešto više. Biti dio ovog društva je imperativ, a sramota zbog neuspjeha ili sram onih koji su skrenuli s puta uzrokuje kolektivno odbacivanje koje u mnogim slu?ajevima završi izbacivanjem nedostojnih iz pogona 33 iz hotela. Stopa samoubojstava jedna je od najviših u svijetu u zemlji koja teži zajedni?koj sre?i.
I to objašnjava ?injenicu koja me danima intrigirala: u tokiju nema kanti za sme?e.
nema kante za sme?e, u cijeloj državi nema kontejnera u koji bi se bacio papiri?. A nema ?iš?ih nogostupa na svijetu ni sjajnijeg asfalta. Vodi? mi je objasnio kako je takav paradoks mogu?.: "sme?e je privatno, odnesi to ku?i". Još jednom društvena savjest. Ulica je i susjedova, a najkoherentniji na?in da ga poštujete je ne dijeliti svoj otpad s njim.
Laknulo mi je što sam riješio zagonetku kanti za sme?e, Mislio sam da je pravo vrijeme da se borim protiv ogromnog tipa u sumo me?u.. Željeli smo naše kamere približiti ovom sportu, pokušajte shvatiti što se krije iza ovih debelih muškaraca koji nose, neopravdano, si?ušne tange u borbi. Primili su nas u Sumo školu. Ni pod kojim okolnostima mi ne bi dopustili da sudjelujem bez odgovaraju?eg pojasa. Sve?anost u?itelja i disciplina djece uklonili su svaki osje?aj neozbiljnosti.. De?ki su trenirali s ozbiljnoš?u da ste zaboravili njihovu odje?u. Sumo se smatra vještinom punom rituala koji ga uzdižu u puno ?asniju kategoriju od igre.. Bio sam jako znatiželjan o tom svijetu ogromnih muškaraca – više mi se nisu ?inili debeli- guraju?i o?ajni?ki. Ali znatiželja je ponekad odvažna i gotovo bez vremena da je preispitate, pronašao sam sebe, od strane znatiželjnika, nose?i tange-pelene, pred u?iteljem koji me je izazvao na pijesku Dohio, Kako se zove krug koji ozna?ava granicu slave ili neuspjeha u borbi?.
Bio sam izba?en da padnem natraške na zemlju izme?u djece i njihovih šaljivih lica.
Primio me bezbrižno, kao još jedan, a borba je trajala koliko je htio. Za mene je to bilo kao da pokušavam pomaknuti zid i to u jednom trenutku - tridesetak sekundi nakon starta- zid me gurnuo s drskom lako?om i bio sam ba?en unatrag na tlo izme?u djece i njihovih zadirkuju?ih lica.
To poslijepodne, s iskrenim bolovima u le?ima, otišli smo na stadion Ryogoku Kokugikan gdje se odvijala prava borba. Zapravo, u Tokiju se održavao jedan od sedam najvažnijih me?unarodnih doga?aja ovog sporta. Borci su nadmašili taksije u kojima su stigli uz ovacije publike. Ve?ina je bila visoka preko dva metra, a možda i široka..
Sat i pol smo svjedo?ili ljudskim sudarima, stotine kilograma mesa koje se sudaraju s agilnoš?u neprimjerenom toj veli?ini. Zatim bi se kotrljali po areni poput plesa?a i pobjednik bi se povukao bez trzaja., kao da je dužnost pobjede mnogo ozbiljnija od same pobjede.
Naši prvi koraci Pacifi?ki bili su ?isti, sveto pa ?ak i nasilno i iz Tokija smo ponijeli ?udan osje?aj. Još uvijek nisam razumio zemlju, tako drasti?ne u svojim razlikama, tako malo kao ništa. A ta zbunjenost samo je potaknula moju želju da nastavim s turnejom po Japanu.
