Luang Prabang jedno je od onih mjesta čiji vas mir uznemirava. Ne znate odakle započeti uokvirivanje krovova koji se završavaju u točki, goli redovnici ili zlatni buddhe.
U vijetnamskim džunglama ima manje životinja kao i Laos. Ljudi, kao što nam je rekao Juan, jedu sve. S osjećajem da se upućuje na pomalo opljačkano mjesto, ulazimo u ceste sjevernog Laosa.
Dočekali smo se naglo rasprodajom zanata, bez pozdrava ili osmijeha. Ulice su izgledale poput autohtonih izloga i turisti su fotografirali šarene haljine i prisilnu radost na pločnicima..
Ne postoji način da se apstrahiramo od buke motocikala. Ulice su toliko pomahnitalo gnijezdo stršljena da čovjek ne može objasniti kako je moguće da se motocikli ne sudare. Raskrižje i semafori su, koliko god, puki način vođenja vozača.
Bijelim kućama su prostrani. Vrata su bila ukrašena šarenim crtežima. Jedna starica vrti ogroman cilindar, kovano za molitvu u tibetanski budističke kulture.
Kina se počela prorjeđivati dok su se planine penjale. Pobjegli smo džipom, S tjeskobom bjegunca na otvorenom. Nestali su pretjerani gradovi ili turizam gradova čija se čarolija prodaje u suvenirnicama.
Glavni trg, koja je prije stotine godina služila kao gostionica putnicima, sada je bila puna diskoteka u kojima se glazba srušila uz našu želju za mirom.