Dolazak u Japan samo je ponovno otvorio moja osjetila.. Napokon (nakon prelaska Rusije) Vidim red i ?isto?u. Dodatak, Volim se voziti ovuda. Moj jedini problem je ne izgubiti se, pošto voziš lijevom stranom.
Ulazak na prvi trajekt koji me prevezao s ruskog otoka Sahalim na japanski otok Hokkaido Bilo je to pravo iskustvo. Prvi put sam izuo cipele i doživio osje?aj stati na pravi tatami. Ukusno je staviti ?arape na polutvrdu podlogu, svježe i ?isto. Bambusove prostirke koje se koriste za izradu tatamija pravi su užitak za stopala.. Aktiviran je dodir, pogled postaje ve?i: sve je glatko i linearno. Živjela japanska horizontalnost!!
Prvi put sam izuo cipele i doživio osje?aj stati na pravi tatami
Putovanje traje oko osam sati na tatamiju, s mekim besprijekornim pokriva?em i malim ?etvrtastim jastukom presvu?enim kožom. Ekstremno obrazovanje Japanaca sudara se s grubim na?inom života Rusa, tako blizu, a opet tako daleko. Druga?ija je životna filozofija.
Ranije, Rusi su htjeli osvojiti te japanske otoke. Pokušavali su opet i opet, ali uvijek nisu uspijevali. Nisu uspjeli prije?i Japansko more; Nisu bili u stanju izgraditi lagane ali jake brodove i njihovi su brodovi potonuli a da nisu ni vidjeli kopno s druge strane.. Došlo je vrijeme kada su odustali. Dobro su prošli.
Ekstremno obrazovanje Japanaca sudara se s grubim na?inom života Rusa
U Japanu je sve druga?ije. Biljke, drve?e, na?ini i na?ini. Boje i okusi, carina, tjelesnost ljudi, pa ?ak i životinja. Najteža stvar od svega što je druga?ije je pisanje (osim jezika, jasno). Nikad ne znaš gdje su stvari, osim ako su zapadnjaku jasni i to, u Japanu, to je komplicirano. Dakle, prva od avantura kada nemate 3G vezu (i nemogu?e je, Gotovo da nema otvorenih wifi-ja, a naš telefonski sustav je tako?er druga?iji i nekompatibilan) je po?eti promatrati.
Hrana je laka, Mjesta na kojima se poslužuje nalaze se u odgovaraju?e vrijeme. Ulazi se pognute glave (obavezno zbog tkanina koje vise s okvira) i sjedi. Onda vam donesu pismo i vi se u sebi nasmijete, ne znaš što tražiti. Obavijest: onom za susjednim stolom, pladanj koji izlazi iz kuhinje, juha koju pijucka osoba ispred tebe.. prstom pokazuješ i na kraju te posluže.
pojela sam ga, Bio sam gladan i nisam bio loš. Nekoliko dana kasnije otkrio sam da je to sjeme morske životinje.
Ponekad stvari idu dobro, a ponekad stvari idu dobro., iako kasnije saznaš što si jeo, kao što se meni dogodilo u malom gradu gdje sam naru?io "nabi". To je posuda poput metalne zdjele koja se stavlja na vatru s juhom. Jedan dodaje razli?ite namirnice, ovisno o tome: riba, povr?e, tofu ili meso. Donijeli su mi ga. Vidio sam tipa iz susjedstva kako jede školjke, ali imao sam mnogo više unutra: želatinozni komadi?i ribe s kostima, nešto što se ?inilo poput mozga velike ribe, povr?e… pojela sam ga, Bio sam gladan i nisam bio loš. Nekoliko dana kasnije otkrio sam, kada pokazuje fotografiju onoga što je jeo, da je ono što sam mislio da je mozak velike ribe zapravo sjeme morske životinje. Bilo je bogato.
Spavanje ako dolazite no?u u gradove još je kompliciranije , ali traženjem do?eš do Rima i budu?i da volim japanske hotele (tatami je mnogo udobniji nego što se ?ini) Ne smeta mi riskirati. i opet, iznena?enje, za nešto više od 11.000 jen, na obali jezera i no?u, Nalazim "kafeteriju" za koju se ispostavilo da je hotel. Spremljeno, Ja. Soba je bila tatami od otprilike 20 metara u kojima moram pospremiti krevet (futon). Vlasnik mi kaže da je moja kupaonica spremna i, opet, moja osjetila se probude. Kadica zelene vode koja miriše na ?aj. Tuš u istom prostoru, malim lavorom za polijevanje vru?om vodom po tijelu prije kupanja. Velik. Opuštanje u japanskom stilu.
Vlasnik mi kaže da je moja kupaonica spremna i, opet, moja osjetila se probude. Kadica zelene vode koja miriše na ?aj
Nakon tuširanja, Obu?em kimono koji je uobi?ajen u hotelima i kažu mi da ve?eram. Ovo je slava! Sitno narezano meso u “nabi” sa lukom, do vatre. miso juha (Sada znam da je bitno), pržena jezerska riba i razni komadi gomolja u vinaigrette ili preljevima. Novi okusi preuzimaju moje nepce, aktivira okus. Jedenje štapi?ima aktivira moj osje?aj za ravnotežu. Sve se vrti oko stola s kerami?kim tanjurima i šarenom hranom. Ujutro me ?eka još jedno iznena?enje, Poslužuje se japanski doru?ak.
I tako, malo po malo i iz dana u dan stižem Kyoto, japanski grad 100% s ogromnim tradicionalnim optere?enjem. Žene u kimonu miks s onim najmodernijim, Taksisti voze u bijelim rukavicama i njihovi automobili su uvijek besprijekorni.. Nema kanti za sme?e. Na tlu nema sme?a. Svatko je odgovoran za svoj otpad. Dodatak, nakon napada plinom sarinom, uklonjeni su s javnih mjesta. Pozdravi i nakloni su obavezni iz pristojnosti. A prema strancima se postupa druga?ije.. Mi smo na marginama tog strogog, ali ugodnog horizontalnog društva.
Nema kanti za sme?e. Na tlu nema sme?a. Svatko je odgovoran za svoj otpad
Kyoto ima kanale, promet, visoke zgrade i mnoštvo malih uli?ica koje služe kao susjedske terase, ku?e spojene s ku?ama koje unutra ?uvaju blago u obliku vrta. Natkrivene ulice koje svojim stazama skrivaju tržnice i restorane. Tišina za vaša hibridna vozila. Nitko ne trubi na ulici. Sve je red i koncert. Najklasi?nije i najmodernije koegzistiraju u miru.
Japanci se vrlo brzo kre?u u uslugama, služe vam, donose hranu, Služe benzin, Kratkim koracima tr?e hotelskim hodnikom, tiho, sa strahom od najmanjeg uznemiravanja. Pozdravljaju tisu?u i jedan put. Oni klimaju glavom. Oni se smiju.
Svi?a mi se Japan, do sada u svemu. Ali tako blizu da mi aktivira osjetila.
