Sudan: koji smo svi svijet snova
Isprva je to bila čudna pustinja, bila je vijugava cesta. Sa strane su bile neke visoke stijene. Tada, cesta se ispravila i ostali smo u toj neizmjernosti s prekrasnim osjećajem da nas nikamo neće odvesti. Mnogo milja i prvi nije bilo ni jednog znaka života, nakon nekih ludih biciklista koje smo sreli na brodu koji su pedalirali put preko Afrike, Bile su to neke plastične cerade i komadi drveta u kojima kao da spavaju neki napušteni muškarci..
Sve je izgledalo lijepo i pusto. oni koji vole pustinje, kakav je bio naš slučaj, to nam se činilo savršenim. Odlučili smo tada napredovati i napredovati između tog pijeska. Počeli smo napuštati neke populacije nubijskih sela u kojima smo prolazili uz iskrene poglede ljudi koji vuku vjetrove pustinje na svojim magarcima i devama.. A tu je bio i Nil, plava u svojim vodama i zelena na njezinim obalama punim palmi.
Otvoreni pogledi ljudi koji vuku vjetrove pustinje na svojim magarcima i devama
Tada je sunce počelo zalaziti kao da su mu se boje topile. Pijesak i sunce su se pomiješali i napravili smo oblak prašine koji sam odlučio fotografirati kako izlazi iz vozila.. U pustinji se uči biti sretan bez ičega, možda je to njegova tajna. Nigdje se tako osjećaš, tako malo ostalih. I tako smo stigli do Karime, sudansko stanovništvo u kojem smo naletjeli na prvu vojnu kontrolnu točku na njezinu ulazu.
Grad je bio niz širokih i ravnih ulica punih tuk tukova i desetaka kombija potpuno istih onih koji postoje kao prijevoz po cijelom kontinentu.. Barovi su bili puni, a kokoši su se kuhale u pećnicama i roštiljima koji su se dimili cijelu noć. Stigli smo do mirovine, Al Nasser, u kojoj smo odsjeli u sobi s tri kreveta, rupa kao kupaonica i klima. Recepcionar je bio stariji muškarac, šarmantan, koji je imao drvenu nogu kojom je s lakoćom baratao. Rekao nam je da moramo ići u Ured sigurnosti da se prijavimo da nas puste da spavamo i otišli smo tamo na registraciju..
Večerali smo u restoranu vrlo ukusnu pečenu piletinu. nije bilo pribora za jelo, bez salveta i zidovi lokala bili su crni poput pečenih bataka s naše večere. Međutim, ta piletina je bila slana i nježna između naših prstiju i čak smo naručili drugu turu. Onda smo se izgubili na ulicama Karime gdje su muškarci zauzeli desetke stolova na središnjem trgu oko nekih bačva s čajem.. Trgovine su blistale svojim svjetlima u boji i činilo se da život svijetli pod okriljem mjeseca. Vrućina je bila nešto podnošljivija, iako nam je jedan mladić rekao „kako to da ste došli u ovo vrijeme? Putujete u Sudan u prosincu i siječnju kada su temperature podnošljive”.
Parkirali smo auto pored nekih piramida koje nitko nije gledao
Napokon smo zaspali i probudili se usred snažnog svjetla koje je grijalo zrak. Kupili smo svježe pečeni kruh i krenuli prema piramidama i hramovima Yebel Barkala, sveto mjesto drevnog kraljevstva Napata. Parkirali smo auto pored nekih piramida koje nitko nije gledao i ja sam se popeo do nekih stijena da provjerim je li tu, kako sam mislio, samo horizont.. I da, postojao je samo horizont.
Zatim smo otišli vidjeti piramide Meroea koje nam je naš prijatelj Daniel Landa toplo preporučio noć prije odlaska iz Madrida.. Na putu je jak vjetar nanosio pijesak na cestu sve dok ga nije gotovo sakrio.. Vidjeli smo divlje deve, dina, palme i neka neupućena ptica koja je letjela između nekog korova koji je rastao u prašini.
Odjednom smo ugledali zaobilazni put koji je ukazivao na Meroe. Dva kilometra kasnije bili smo u jednom od tih mjesta nikad ne dolazi i ne dolazi kad se zaboravi. Ruševine Meroitski kraljevstva, nastavak Kraljevine Napata, Oni Čini se da imaju svoje korijene u pustinjski pijesak penje po stijenama. Njihov 2300 godina života, oni su se pretvorili u kamen, u orla, drvo, laži ili možda gorionik. Od jednake. Meroe je vječni hod bitaka s rimskim i egipatskim legijama koje su pokušavale osvojiti nemoguće sve dok sila nije prevladala nad dušom. I bilo je toliko prošlosti napada i protunapada i zemalja koje su rođene da nemaju granica. Meroe je svijet o kojem svi sanjamo.
Meroe je vječni hod bitaka s rimskim i egipatskim legijama koje su pokušavale osvojiti nemoguće
A onda smo otišli u Khartoum i otkrili jednu od najurednijih i najčišćih prijestolnica koje sam ikad vidio u Africi.. Spavali smo u hotelu Acropole, novinarska kuća, i ukrali smo neke fotografije na mjestu gdje se bijeli Nil i plavi Nil susreću na putu za Mediteran. Kažem da smo krali jer u Kartumu moraš tražiti dopuštenje za fotografiranje, a nismo imali vremena za oboje.. Ili smo otišli s fotografijama ili smo otišli s komadom papira na kojem je pisalo da smo mogli fotografirati.
A nakon glavnog grada došao je jug. I neki zeleni i gradovi s mnogo ljudi a s njima stiglo i smeće, da se tamo gdje se čovjek pojavljuje priroda smanjuje. I u svakoj gesti i svakoj stanici ponovno smo provjeravali srdačnost ovog grada. I stigli smo u sedam navečer u Gallabat, već zatvorena granica s Etiopijom. Čovjek, pogled, platio neke papire koje smo morali obaviti. Učinio je to velikodušno i nije prihvatio da mi išta vraćamo zauzvrat. "Dobrodošli", rekao nam je, “Je li ti se svidjela moja zemlja?".
Učinio je to velikodušno i nije prihvatio da mi išta vraćamo zauzvrat
Stoga smo odlučili spavati na samom rubu, na jednom od onih mjesta gdje nikad ne mislite da biste mogli prenoćiti. Bio je to zaselak slabašnih koliba i pograničnih barova i restorana gdje je nekoliko televizora s generatorom osvjetljavalo tamu.. Oko njega su sjedili deseci ljudi koji su nas gledali kao vrlo čudno što smo tamo.
Večerali smo u jednoj od tih koliba, tvrdo kuhano jaje i malo prženog povrća i nešto neprepoznatljivo i otišli smo spavati između šatora i auta na gotovo nepodnošljivoj vrućini.. ovako je svanulo, s malo znoja na leđima i desecima ljudi koji prelaze ispod stabla koje je već bilo podignuto kako bi se omogućilo kretanje. Bilo je desetaka muškaraca i žena koji su prešli iz Etiopije u Sudan. Pogledali smo tu poplavu i njezin put, u drugom smjeru, vidjeli smo naše sljedeće odredište: Abizinija.
Komentari (3)
Daniel Landa
| #
Velika priča, Brandoli!! Sudan može biti sve što je potrebno s mjesta gdje nema ničega.
Odgovor
Mayte
| #
kako je sve uzbudljivo! kakva zavist, Volim, Želim više…
Odgovor
Umjetnost sam
| #
Drago mi je da već uživaš. Zavidim, kako kaže Mayte.
Sretno!
Odgovor