Isprva je to bila ?udna pustinja, bila je vijugava cesta. Sa strane su bile neke visoke stijene. Tada, cesta se ispravila i ostali smo u toj neizmjernosti s prekrasnim osje?ajem da nas nikamo ne?e odvesti. Mnogo milja i prvi nije bilo ni jednog znaka života, nakon nekih ludih biciklista koje smo sreli na brodu koji su pedalirali put preko Afrike, Bile su to neke plasti?ne cerade i komadi drveta u kojima kao da spavaju neki napušteni muškarci..
Sve je izgledalo lijepo i pusto. oni koji vole pustinje, kakav je bio naš slu?aj, to nam se ?inilo savršenim. Odlu?ili smo tada napredovati i napredovati izme?u tog pijeska. Po?eli smo napuštati neke populacije nubijskih sela u kojima smo prolazili uz iskrene poglede ljudi koji vuku vjetrove pustinje na svojim magarcima i devama.. A tu je bio i Nil, plava u svojim vodama i zelena na njezinim obalama punim palmi.
Otvoreni pogledi ljudi koji vuku vjetrove pustinje na svojim magarcima i devama
Tada je sunce po?elo zalaziti kao da su mu se boje topile. Pijesak i sunce su se pomiješali i napravili smo oblak prašine koji sam odlu?io fotografirati kako izlazi iz vozila.. U pustinji se u?i biti sretan bez i?ega, možda je to njegova tajna. Nigdje se tako osje?aš, tako malo ostalih. I tako smo stigli do Karime, sudansko stanovništvo u kojem smo naletjeli na prvu vojnu kontrolnu to?ku na njezinu ulazu.
Grad je bio niz širokih i ravnih ulica punih tuk tukova i desetaka kombija potpuno istih onih koji postoje kao prijevoz po cijelom kontinentu.. Barovi su bili puni, a kokoši su se kuhale u pe?nicama i roštiljima koji su se dimili cijelu no?. Stigli smo do mirovine, Al Nasser, u kojoj smo odsjeli u sobi s tri kreveta, rupa kao kupaonica i klima. Recepcionar je bio stariji muškarac, šarmantan, koji je imao drvenu nogu kojom je s lako?om baratao. Rekao nam je da moramo i?i u Ured sigurnosti da se prijavimo da nas puste da spavamo i otišli smo tamo na registraciju..
Ve?erali smo u restoranu vrlo ukusnu pe?enu piletinu. nije bilo pribora za jelo, bez salveta i zidovi lokala bili su crni poput pe?enih bataka s naše ve?ere. Me?utim, ta piletina je bila slana i nježna izme?u naših prstiju i ?ak smo naru?ili drugu turu. Onda smo se izgubili na ulicama Karime gdje su muškarci zauzeli desetke stolova na središnjem trgu oko nekih ba?va s ?ajem.. Trgovine su blistale svojim svjetlima u boji i ?inilo se da život svijetli pod okriljem mjeseca. Vru?ina je bila nešto podnošljivija, iako nam je jedan mladi? rekao „kako to da ste došli u ovo vrijeme? Putujete u Sudan u prosincu i sije?nju kada su temperature podnošljive”.
Parkirali smo auto pored nekih piramida koje nitko nije gledao
Napokon smo zaspali i probudili se usred snažnog svjetla koje je grijalo zrak. Kupili smo svježe pe?eni kruh i krenuli prema piramidama i hramovima Yebel Barkala, sveto mjesto drevnog kraljevstva Napata. Parkirali smo auto pored nekih piramida koje nitko nije gledao i ja sam se popeo do nekih stijena da provjerim je li tu, kako sam mislio, samo horizont.. I da, postojao je samo horizont.
Zatim smo otišli vidjeti piramide Meroea koje nam je naš prijatelj Daniel Landa toplo preporu?io no? prije odlaska iz Madrida.. Na putu je jak vjetar nanosio pijesak na cestu sve dok ga nije gotovo sakrio.. Vidjeli smo divlje deve, dina, palme i neka neupu?ena ptica koja je letjela izme?u nekog korova koji je rastao u prašini.
Odjednom smo ugledali zaobilazni put koji je ukazivao na Meroe. Dva kilometra kasnije bili smo u jednom od tih mjesta nikad ne dolazi i ne dolazi kad se zaboravi. Ruševine Meroitski kraljevstva, nastavak Kraljevine Napata, Oni ?ini se da imaju svoje korijene u pustinjski pijesak penje po stijenama. Njihov 2300 godina života, oni su se pretvorili u kamen, u orla, drvo, laži ili možda gorionik. Od jednake. Meroe je vje?ni hod bitaka s rimskim i egipatskim legijama koje su pokušavale osvojiti nemogu?e sve dok sila nije prevladala nad dušom. I bilo je toliko prošlosti napada i protunapada i zemalja koje su ro?ene da nemaju granica. Meroe je svijet o kojem svi sanjamo.
Meroe je vje?ni hod bitaka s rimskim i egipatskim legijama koje su pokušavale osvojiti nemogu?e
A onda smo otišli u Khartoum i otkrili jednu od najurednijih i naj?iš?ih prijestolnica koje sam ikad vidio u Africi.. Spavali smo u hotelu Acropole, novinarska ku?a, i ukrali smo neke fotografije na mjestu gdje se bijeli Nil i plavi Nil susre?u na putu za Mediteran. Kažem da smo krali jer u Kartumu moraš tražiti dopuštenje za fotografiranje, a nismo imali vremena za oboje.. Ili smo otišli s fotografijama ili smo otišli s komadom papira na kojem je pisalo da smo mogli fotografirati.
A nakon glavnog grada došao je jug. I neki zeleni i gradovi s mnogo ljudi a s njima stiglo i sme?e, da se tamo gdje se ?ovjek pojavljuje priroda smanjuje. I u svakoj gesti i svakoj stanici ponovno smo provjeravali srda?nost ovog grada. I stigli smo u sedam nave?er u Gallabat, ve? zatvorena granica s Etiopijom. ?ovjek, pogled, platio neke papire koje smo morali obaviti. U?inio je to velikodušno i nije prihvatio da mi išta vra?amo zauzvrat. "Dobrodošli", rekao nam je, “Je li ti se svidjela moja zemlja?".
U?inio je to velikodušno i nije prihvatio da mi išta vra?amo zauzvrat
Stoga smo odlu?ili spavati na samom rubu, na jednom od onih mjesta gdje nikad ne mislite da biste mogli preno?iti. Bio je to zaselak slabašnih koliba i pograni?nih barova i restorana gdje je nekoliko televizora s generatorom osvjetljavalo tamu.. Oko njega su sjedili deseci ljudi koji su nas gledali kao vrlo ?udno što smo tamo.
Ve?erali smo u jednoj od tih koliba, tvrdo kuhano jaje i malo prženog povr?a i nešto neprepoznatljivo i otišli smo spavati izme?u šatora i auta na gotovo nepodnošljivoj vru?ini.. ovako je svanulo, s malo znoja na le?ima i desecima ljudi koji prelaze ispod stabla koje je ve? bilo podignuto kako bi se omogu?ilo kretanje. Bilo je desetaka muškaraca i žena koji su prešli iz Etiopije u Sudan. Pogledali smo tu poplavu i njezin put, u drugom smjeru, vidjeli smo naše sljede?e odredište: Abizinija.
