Ne sje?am se to?no kad sam prvi put sanjao da odem u Petru. Ne znam je li to bilo sa 9, s 12 ili sa 15 godina. Što se sje?am, me?utim, Bilo je to vikendom ujutro kada je klasi?na glazba -Schubert, Schubert- Oštro je odjeknuo u dnevnoj sobi. Moji su roditelji zabavljali sate u svakodnevnim mališanima, a ja sam nešto tražio, Ne sje?am se ?ega, Me?u tisu?ama knjiga koje su prekrile zidove blagovaonice.
Tada sam je vidio: Fasada riznice -imponent, veli?anstven, grozan- ukrašavanje kao malo obe?anje zamotano u ruži?astu naslovnicu te knjige velikog formata i tvrdog tapasa na koje su me šanse vodile bez razloga ili razloga ili razloga. Ostao sam tamo, zarobljen u njoj, Fantaziranje s pri?ama o Tintinu u crijevima rock -ili sam ga možda ve? vidio u Indiani Jones, a njegova iznenadna vizija donijela je avanturisti?ke vješalice. Kad sam pitao svog oca o tom filigrijskom isklesanom kamen rekao mi je da je to grad skriven u pustinji i da to nije u?inio ništa drugo nego potaknuo moju maštu.
Fantaziranje s pri?ama o Tintinu u crijevima stijene
Od tada, Vratio sam se u Petru mnogo puta. Fizi?ki leže?i u krevetu, u autobusu na putu do škole, U supermarketu od moje majke, Na uravnoteženju ljulja?ke moje sestre. Mentalno daleko, pojavio se nakon kamenog preklopa s mojim galopiraju?im srcem dok me progonio Indijanci i traperice, ogori, Vještice i drugi neprijatelji koji su me vrebali s najudaljenijih staza moje mašte.. I, me?utim, Moram to re?i, za razliku od onih koji se obi?no doga?aju kada je netko predugo ?ekao, Stvarnost nije razo?arala.
Beskrajna klisura Siq dodala je pola sata više dugom ?ekanju. Njegovi strmi zidovi, kao kameni divovi koji ?uvaju naš ulaz, Progutali su nas dopuštaju?i nam da otkrijemo njihovu tajnu. I tu sam bio, preplavljen, mali i o?ekivani, hodaju?i pored beduina koji, na brodu njegovih magaraca, Pozvali su me da vozim. Odbio sam sve pozivnice voljne do?i pješice -svaki korak, zabavljaju?i me u svakom izgledu- Riznica, uvjeren da još malo produži ?ekanje, U uživanju u onim posljednjim minutama koje su me razdvojile od onoga što je tako dugo bila moja posebna igra u igri.
Trenuci u životu koji ?e postati dio nezaboravnog popisa
Bio sam svjestan da ?u proživjeti jedan od onih trenutaka u životu koji ?e postati dio nezaboravne liste, neizbrisiv, vje?ni. Kao prvi poljubac. Kao ro?enje sina. Kao kad kona?no vidite Taj Mahal i ne možete si pomo?i da ne pokisnete. A to je da u svijetu postoje ikone kojima je nemogu?e biti stran. Provodimo svoj život ?ekaju?i ih i kad su tamo, Kad ih živite, Kad imate te usne zalijepljene za svoje, Ta medicinska sestra koja vas uzima za ruku, ta jadna nezaga?ena bijela sarisa povrijedila je mrežnicu… Negdje u mozgu odgovoran je za to da ga ne dopusti da pobjegne, zadržavanja u nedogled, da ga mumificirate kako biste mu se mogli vratiti onoliko puta koliko želite u budu?nosti. I spremao sam se u?initi Petro zauvijek uto?ište za putovanje, više ne s maštom kao kad sam bio mali, Ali s sje?anjem.
I tako je bilo. Iznenada, Izme?u dva neizmjerna zida za koje se ?inilo da žele progutati klisuru, Djelomi?na i fragmentirana vizija riznice. A Petra je tako sramežljiva, tako ljubomoran na vaš prostor, tako izvrsno u vašem kamenom skrovištu, da ga ne može dose?i prvi pogled na prvi. Petra se mora polako rezati, Poput ropljene dame kože koja nakon lošeg koraka može pobje?i, postupno stjecanje vašeg povjerenja i, nju, Sve potpunija vizija njegove jedinstvene isklesane siluete o prolasku vremena.
