Umiranje se ne ?ini, u na?elu, to je me?u planovima svakog putnika. ali ljudi umiru. Tragedija nas može zadesiti prelaskom susjedne ulice ili posjetom Afganistanu. I premda se razlika u oba slu?aja ?ini gigantskom, ako pogledamo statistiku, Današnje putovanje u Afganistan nije igranje ruskog ruleta, Nije ludost i nije ratna sudbina. Me?utim, trojica Španjolaca su imala nesre?u da poginu, ubio lu?ak, vuk samotnjak ISIS-a ili poreme?eni radikal. Motivi krvnika više nisu važni. Istina je da je bilo vrlo malo vjerojatno da ?e se to dogoditi i dogodilo se..
I onda se dogodi da ova vijest pusti ?opor koji laje i grize sa sofe. Bolne poruke, gromoglasna buka koja okrivljuje i stigmatizira one koji imaju brigu koja im nedostaje. Drugi isti?u razliku izme?u turisti?kih i ratnih dopisnika, ovi su legitimirani za preuzimanje rizika. I op?enito, nakon te oluje naglih prosudbi, uvreda i ruganja koje žrtvu pretvaraju u seronju, Nastaje kratka tišina do sljede?e vijesti kojom se treba hraniti, s kojim bi bilo što uzviknuo... a zaborav se nastanio u olucima Afganistana, da pla?u samo obitelji mrtvih.
S tim mislima koje su me obuzele, naletjela sam na Twitter (X) s drugim ?lankom koji se bavio temom Španjolaca ubijenih u Afganistanu. Napisao je to dobar prijatelj, Javier Brandoli u El Confidencialu. I premda osobu dobro poznajem, njegovi argumenti nisu bili prijatelji, ali one dopisnika koji je pisao izvještaje s ?etiri kontinenta i proputovao pola svijeta kao novinar. Bio sam sretan kad sam vidio da ne govori s gledišta koje daje legitimitet dopisniku, ali je stao na najljudskiju stranu i suosje?ao sa žrtvama:
“Onaj tko ide u Afganistan, u Honduras, ili u Kongo, ve? je obišao svijet. Voli putovati, Neki ?ak vole pri?ati o svojim putovanjima na svojim blogovima., iz bilo kojih razloga, a to ih ne ?ini krivima ni za što osim što se usu?uju oti?i na neka mjesta s ve?im rizikom u kojima uživaju, zadovoljiti tvoju znatiželju”.
Ništa ne ?ini oprezne ponosnijima od uto?išta koje im pruža neizlazak nikamo.
Dovoljno je pro?itati neke komentare na ovaj ?lanak da shvatite da dio društva kao da se raduje izboru opcije neodlaska, Oni kritiziraju neustrašive jer su takvi, uskra?uju solidarnost žrtvi, a ako je potrebno, Inzistiraju na nemilosrdnom kažnjavanju najve?ih grijeha: nepromišljenost. Ništa ne ?ini opreznog ponosnijim od uto?išta koje mu pruža neizlazak nikamo, i ništa ga ne iritira više od povratka pustolova koji uvijek, uvijek, uvijek, je za nešto kriv.
To ne zna?i da moramo opravdavati svaku pojavu ili da brkamo hrabrost s nepromišljenoš?u.. Ima neodgovornih putnika koji banaliziraju opasnost, a ima i onih koji osje?aju uzbu?enje u vru?im podru?jima.. Brandoli cenzurira - i ja to dijelim- taj novi val koji je stvorio turiste iz rata ili prirodnih katastrofa, jer ne ide sve u album osobne avanture. Ne ide se u posjet užasu sukoba. Stav onih koji jure za mirisom smrti ?ini mi se morbidnim., Ali postoje mnoge zemlje bez rata u kojima je znatiželja legitimna ?ak i ako se pretpostave odre?eni rizici.. Mnogi ljudi putuju u nekonvencionalne zemlje, neke nestabilnosti, za poziv jednako ugledan kao onaj reportera koji ide s kamerom u zonu sukoba. Drsko je zanemariti njihove motive.. To je jednostavno želja za nastavkom znanja, proširiti prizmu. Od putovanja.
Ima neodgovornih putnika koji banaliziraju opasnost, a ima i onih koji osje?aju uzbu?enje u vru?im podru?jima.
Iz Javierova ?lanka, Ostat ?u pri po?etku, koji je možda i najbolji kraj.: “Nemojte pucati u pijanistu. A još manje pucati u pijanistu kad je ve? mrtav. Nemoj se ljutiti. Nemojte isticati da je suknja bila vrlo kratka kao olakotni faktor.. Ne otvaraj svoje 'tko se toga sjetio'. Ne podu?avajte sa sofa svojih domova, sa svojim telefonima u rukama, o svijetu koji ne poznaju. Ne iskaljujte mržnju pred dramom. Ne budite loši ljudi, ako mogu izbje?i da budu takvi."
Pa, da. Ne budite loši ljudi. I s tom idejom, išao sam spavati, ne slute?i da ?e se probuditi s još jednom tragedijom koja, ovaj puta, sje?anje me gušilo. Vijesti su otkrile još jednu smrt Španjolca izvan ku?e, ovaj put u Etiopiji. Bio je fotograf i kreator turisti?ke agencije Rift Valley: Toni Espadas.
Toni nije bio ratni dopisnik, ni jedan utjecajna osoba, ni jedan neodgovoran. nosio sam 25 godine zaljubljen u Afriku, otišao u svaku zemlju, u svakom plemenu i brinuo se za ljude. Imao je obvezu prema mjestima u kojima je djelovao kao turisti?ki vodi?. Voljela sam Afriku. I netko, naoružani tip, netko ga je upucao iz bilo kojeg razloga. To je, kraj pri?e. Ne znam ho?e li itko lajati za njegov povratak u domovinu.. Nije ni bitno.
Voljela sam Afriku. I netko, naoružani tip, netko ga je upucao iz bilo kojeg razloga. To je, kraj pri?e
Toni Espadas je bio, tako?er, koji mi je za vrijeme pandemije otvorio sve puteve kontinenta, kada smo prešli Afriku kako bismo snimili dokumentarnu seriju Atlantski. Možda je to putovanje bilo nepromišljeno, može pro?i kroz Kamerun, Gabon, Kongo, Angola, Namibije i Južne Afrike bio je nepromišljen i možda ?e netko pomisliti da nije bio moralno legitiman riskirati.. Nikada nije dovodio u pitanje našu želju da završimo putovanje. Nikada nas nije pokušao odgovoriti od snimanja Afrike u to vrijeme kada nitko nije dolazio u Afriku. Zahvaljuju?i njemu živimo nezaboravna iskustva, sreli smo etni?ke grupe u granicama džungle, prelazimo pustinje i završavamo svoj posao. Ali to ne bi bilo važno da nije posla..
Ne bih se usudio suditi ni o razlozima koji su ga naveli da vodi ?ileansku televizijsku ekipu u dolinu Omo., u Etiopiji, ali znam da je imao nekontroliranu strast prema onome što je radio. znam taj osje?aj, uzbu?enje boravka na mjestima koja ti ne pripadaju, osje?aj sre?e kada se izgubite u nekom od bagdadskih bazara, kad stigneš na kraj svijeta 67 stupnjeva ispod nule na oto?ju Diomedes ili kad prije?ete, s 25 godina, pustinja Balochistan na putu za Singapur u pratnji nekoliko pakistanskih vojnika jer sam jednog dana sanjao da snimim svoj prvi dokumentarac. Ni na jednom od tih mjesta nisam tražio rizik, zapravo imam naviku pokušavati to izbje?i, Ali želja da upoznate svijet i pokušate dovršiti nedoku?ivu zagonetku ljudske rase je ja?a.. I to me ne ?ini herojem ili seronjom..
Možda je upravo dolina Omo jedno od mjesta gdje ova slagalica ima neke od najfascinantnijih dijelova naše vrste.. Toniju, Valjda, znatiželja ga je uvijek vodila, že? za saznanjem malo više, otkriti još jedan novi kutak, drugo pleme, drugi lav, još jedan dan netaknut. A to se doga?a onima koji završe na drugom kraju svijeta s novim osmijehom i vuku kofer svojih izgubljenih snova., a dogodilo se i Španjolcima koji su posjetili Afganistan kako bi pokušali shvatiti kako živjeti u kulturnim antipodima.. A to je tako?er ono što je Toni Espadas tražio u Etiopiji kada je pronašao smrt: želja za životom. Život.
