Svibnja 23 2024 Kad umreš da živiš

• OLYMPUS DIGITAL CAMERA

  https://www.viajesalpasado.com/wp-content/uploads/Nos-escoltan-en-el-territorio-de-los-Koma-Camerun-scaled.jpg

  Ni na jednom od tih mjesta nisam tražio rizik, zapravo imam naviku pokušavati to izbjeći, Ali želja da upoznate svijet i pokušate dovršiti nedokučivu zagonetku ljudske rase je jača.. I to me ne čini herojem ili seronjom..

Umiranje se ne čini, u načelu, to je među planovima svakog putnika. ali ljudi umiru. Tragedija nas može zadesiti prelaskom susjedne ulice ili posjetom Afganistanu. I premda se razlika u oba slučaja čini gigantskom, ako pogledamo statistiku, Današnje putovanje u Afganistan nije igranje ruskog ruleta, Nije ludost i nije ratna sudbina. Međutim, trojica Španjolaca su imala nesreću da poginu, ubio luđak, vuk samotnjak ISIS-a ili poremećeni radikal. Motivi krvnika više nisu važni. Istina je da je bilo vrlo malo vjerojatno da će se to dogoditi i dogodilo se..

I onda se dogodi da ova vijest pusti čopor koji laje i grize sa sofe. Bolne poruke, gromoglasna buka koja okrivljuje i stigmatizira one koji imaju brigu koja im nedostaje. Drugi ističu razliku između turističkih i ratnih dopisnika, ovi su legitimirani za preuzimanje rizika. I općenito, nakon te oluje naglih prosudbi, uvreda i ruganja koje žrtvu pretvaraju u seronju, Nastaje kratka tišina do sljedeće vijesti kojom se treba hraniti, s kojim bi bilo što uzviknuo... a zaborav se nastanio u olucima Afganistana, da plaču samo obitelji mrtvih.

S tim mislima koje su me obuzele, naletjela sam na Twitter (X) s drugim člankom koji se bavio temom Španjolaca ubijenih u Afganistanu. Napisao je to dobar prijatelj, Javier Brandoli u El Confidencialu. I premda osobu dobro poznajem, njegovi argumenti nisu bili prijatelji, ali one dopisnika koji je pisao izvještaje s četiri kontinenta i proputovao pola svijeta kao novinar. Bio sam sretan kad sam vidio da ne govori s gledišta koje daje legitimitet dopisniku, ali je stao na najljudskiju stranu i suosjećao sa žrtvama:

“Onaj tko ide u Afganistan, u Honduras, ili u Kongo, već je obišao svijet. Voli putovati, Neki čak vole pričati o svojim putovanjima na svojim blogovima., iz bilo kojih razloga, a to ih ne čini krivima ni za što osim što se usuđuju otići na neka mjesta s većim rizikom u kojima uživaju, zadovoljiti tvoju znatiželju”.

Ništa ne čini oprezne ponosnijima od utočišta koje im pruža neizlazak nikamo.

Dovoljno je pročitati neke komentare na ovaj članak da shvatite da dio društva kao da se raduje izboru opcije neodlaska, Oni kritiziraju neustrašive jer su takvi, uskraćuju solidarnost žrtvi, a ako je potrebno, Inzistiraju na nemilosrdnom kažnjavanju najvećih grijeha: nepromišljenost. Ništa ne čini opreznog ponosnijim od utočišta koje mu pruža neizlazak nikamo, i ništa ga ne iritira više od povratka pustolova koji uvijek, uvijek, uvijek, je za nešto kriv.

To ne znači da moramo opravdavati svaku pojavu ili da brkamo hrabrost s nepromišljenošću.. Ima neodgovornih putnika koji banaliziraju opasnost, a ima i onih koji osjećaju uzbuđenje u vrućim područjima.. Brandoli cenzurira - i ja to dijelim- taj novi val koji je stvorio turiste iz rata ili prirodnih katastrofa, jer ne ide sve u album osobne avanture. Ne ide se u posjet užasu sukoba. Stav onih koji jure za mirisom smrti čini mi se morbidnim., Ali postoje mnoge zemlje bez rata u kojima je znatiželja legitimna čak i ako se pretpostave određeni rizici.. Mnogi ljudi putuju u nekonvencionalne zemlje, neke nestabilnosti, za poziv jednako ugledan kao onaj reportera koji ide s kamerom u zonu sukoba. Drsko je zanemariti njihove motive.. To je jednostavno želja za nastavkom znanja, proširiti prizmu. Od putovanja.

Ima neodgovornih putnika koji banaliziraju opasnost, a ima i onih koji osjećaju uzbuđenje u vrućim područjima.

Iz Javierova članka, Ostat ću pri početku, koji je možda i najbolji kraj.: “Nemojte pucati u pijanistu. A još manje pucati u pijanistu kad je već mrtav. Nemoj se ljutiti. Nemojte isticati da je suknja bila vrlo kratka kao olakotni faktor.. Ne otvaraj svoje 'tko se toga sjetio'. Ne podučavajte sa sofa svojih domova, sa svojim telefonima u rukama, o svijetu koji ne poznaju. Ne ispuštajte mržnju pred dramom. Ne budite loši ljudi, ako mogu izbjeći da budu takvi."

Pa, da. Ne budite loši ljudi. I s tom idejom, išao sam spavati, ne sluteći da će se probuditi s još jednom tragedijom koja, ovaj puta, sjećanje me gušilo. Vijesti su otkrile još jednu smrt Španjolca izvan kuće, ovaj put u Etiopiji. Bio je fotograf i kreator turističke agencije Rift Valley: Toni Espadas.

Toni nije bio ratni dopisnik, ni jedan utjecajna osoba, ni jedan neodgovoran. nosio sam 25 godine zaljubljen u Afriku, otišao u svaku zemlju, u svakom plemenu i brinuo se za ljude. Imao je obvezu prema mjestima u kojima je djelovao kao turistički vodič. Voljela sam Afriku. I netko, naoružani tip, netko ga je upucao iz bilo kojeg razloga. To je, kraj priče. Ne znam hoće li itko lajati za njegov povratak u domovinu.. Nije ni bitno.

Voljela sam Afriku. I netko, naoružani tip, netko ga je upucao iz bilo kojeg razloga. To je, kraj priče

Toni Espadas je bio, također, koji mi je za vrijeme pandemije otvorio sve puteve kontinenta, kada smo prešli Afriku kako bismo snimili dokumentarnu seriju Atlantski. Možda je to putovanje bilo nepromišljeno, može proći kroz Kamerun, Gabon, Kongo, Angola, Namibije i Južne Afrike bio je nepromišljen i možda će netko pomisliti da nije bio moralno legitiman riskirati.. Nikada nije dovodio u pitanje našu želju da završimo putovanje. Nikada nas nije pokušao odgovoriti od snimanja Afrike u to vrijeme kada nitko nije dolazio u Afriku. Zahvaljujući njemu živimo nezaboravna iskustva, sreli smo etničke grupe u granicama džungle, prelazimo pustinje i završavamo svoj posao. Ali to ne bi bilo važno da nije posla..

Ne bih se usudio suditi ni o razlozima koji su ga naveli da vodi čileansku televizijsku ekipu u dolinu Omo., u Etiopiji, ali znam da je imao nekontroliranu strast prema onome što je radio. znam taj osjećaj, uzbuđenje boravka na mjestima koja ti ne pripadaju, osjećaj sreće kada se izgubite u nekom od bagdadskih bazara, kad stigneš na kraj svijeta 67 stupnjeva ispod nule na otočju Diomedes ili kad prijeđete, s 25 godina, pustinja Balochistan na putu za Singapur u pratnji nekoliko pakistanskih vojnika jer sam jednog dana sanjao da snimim svoj prvi dokumentarac. Ni na jednom od tih mjesta nisam tražio rizik, zapravo imam naviku pokušavati to izbjeći, Ali želja da upoznate svijet i pokušate dovršiti nedokučivu zagonetku ljudske rase je jača.. I to me ne čini herojem ili seronjom..

Možda je upravo dolina Omo jedno od mjesta gdje ova slagalica ima neke od najfascinantnijih dijelova naše vrste.. Toniju, Valjda, znatiželja ga je uvijek vodila, žeđ za saznanjem malo više, otkriti još jedan novi kutak, drugo pleme, drugi lav, još jedan dan netaknut. A to se događa onima koji završe na drugom kraju svijeta s novim osmijehom i vuku kofer svojih izgubljenih snova., a dogodilo se i Španjolcima koji su posjetili Afganistan kako bi pokušali shvatiti kako živjeti u kulturnim antipodima.. A to je također ono što je Toni Espadas tražio u Etiopiji kada je pronašao smrt: želja za životom. Život.