Razglednice u doba Covida (III)
Morate slušati više nego ikad. Morate obratiti više pažnje. Riječi su trag. Priče su zemlja kada je život obustavljen.
I u tom preživljavanju putujemo kroz riječi. Zato i pišemo. Zato čitamo. Pokušati sublimirati sve ovo što nam se događa, koje ponekad nismo u stanju ni imenovati.
Mi
Mir. Svijet. ruski
Tumaralo. Tumaralo. Tumaralo. Srce mlade žene ubrzava u svemiru.
Netko kaže:: "Zaboravit će na nas."
Netko kaže:: "A ako pandemija okonča život na zemlji ..."
Netko kaže:: "I,ima,ima, bit ćemo prvi ljudožderi Međunarodne svemirske stanice ".
Katia zna glumiti smirenost, poput dobrog kozmonauta, ali odjednom zamišlja kujicu Laiku, odjednom osjetiš neku vrstu ... Kažu da nema osjećaja koji ruski jezik ne može izraziti, ali kako imenovati ovaj kraj svijeta, ta nemoć da ne možemo ništa učiniti dok je čovječanstvo dolje u kolapsu. Tamo dolje život u zakopanim relikvijarima: ta zubobolja. Mrlja u sudoperu. Tko stigne oprati suđe. Prvo opijanje. Želim razvod. Ne. zauvijek ću te voljeti. Ne. Prdnuti. Čistoća kraja.
Kažu da nema osjećaja koji ruski jezik ne može izraziti, ali kako imenovati ovaj kraj svijeta
Tumaralo. Tumaralo. Tumaralo. Odozgo ne možete vidjeti smrt. Samo globus.
Tumaralo. Tumaralo. Tumaralo. Ako mama i tata umru, njihovo odsustvo neće promijeniti brzinu ove orbite. Tumaralo. Tumaralo. Tumaralo. Naše su oči oblikovane poput crnih rupa.
Tumaralo. Tumaralo. Tumaralo. Takav je i Bog; odsutan i teoretski. U visinama gleda i nije u stanju utjecati. Ruke mu ne sežu. Naše ruke ne dosežu. Ovdje je sve lijepo jer ništa ne razumijemo. Tumaralo. Tumaralo. Tumaralo. Sada više ne gledaju u nebo, presjekli su nam pupkovinu.
Tumaralo. Tumaralo. Tumaralo. Svemir je neograničen, zemlja također, također organizmi, svaka čežnja, svi prolazni.
Tumaralo. Tumaralo. Tumaralo. Sve više plava zemlja. Sve prazniji. Odjednom nema krika. I gore, zaboravljen, stražari smrti, ponestalo glasa na radiju.
Ali svijet više ne sluša, priroda zauzima svoj prostor.
Tumaralo. Tumaralo. Tumaralo. Apsolutni mir zaglušuje.
Basant proljeće
Proljeće (Hindski)
Don Andrés kaže da se u životu moraš dobro zaljubiti. Ostalo se može učiniti redovitim, čak i loše. Ali ljubav se voli sa željom i hrabrošću, ili bolje da to uopće ne radite. Don Andrés je život proveo na otvorenom moru; kapetan, nomadski, galeb ili oblak.
Kad je brod pristao u luci, posada pijanaca i pijanaca fušala se sa rešetkama i tijelima, zakleli su se na vječnu ljubav tijelu i suhoj zemlji, ali uvijek su opet išli na more. Međutim, Don Andrés, Tražio je najbrži način da svojoj supruzi pošalje telegram ili pismo, na ljubav svog života.
Tada bi se brzo vratio u svoju kabinu, osjećao se ugodno u malim prostorima, samo je njegovim očima trebala neizmjernost.
Pisao je pisma brinući se o svom pismu: u daljini se ljubav tvori tintom. Izbjegavao sam pozive; od smetnji mu se zavrtjelo u glavi.
Suprugu je upoznao u indijskoj luci. Ona je bila medicinska sestra koja mu je olakšala probavne smetnje, i iznenadio se pročitavši njegovo prezime. Objasnio je da "Basanta" na hindskom znači "proljeće".. Šalio se da je to znak da je kapetan nešto propustio u tim zemljama..
Prije nego što napustite, žena se zaustavila da miluje leđa kuji posade. Rekao je da poslušni pas ima dušu koja teži spasiti se. Stoga je životinji poželio uspješnu reinkarnaciju. Vjenčali su se tjedan dana.
Udovac, na kopnu i izolirani u punom stanju uzbune, Provela sam sate gledajući kroz prozor
Njegova je supruga bila svojevrsni početak i kraj u jednom tijelu. Sve je imalo smisla kad sam je pogledao. I svoje je putovanje shvatila kao sreću; Radovala sam se što ću ga ponovno vidjeti kako bih čula opise ljudi, pričama i mirisima drugih dijelova svijeta. Don Andrés, Jedva sam zakoračio s palube broda, za nju su izmišljeni divni događaji, pun svjetla i misterija.
Desetljećima kasnije, udovac, na kopnu i izolirani u punom stanju uzbune, Provela sam sate gledajući kroz prozor. Ulicama su šetali samo psi s melankoličnim vlasnicima koji su gledali u sunce i udahnuli kao da su zaboravili disati. Don Andrés je mentalno odvojio poslušne pse od onih nestašnijih, i zamišljali njihove moguće reinkarnacije. Gledao sam i proljeće. Basant. Indija. Dodati.
Proljeće. Indija. Ocean. Žena njegovog života. Sva se sjećanja pomiješala u tijelu pogođenom plimom i osekom. Nisam više puštao televiziju; bila je puna glasova koji nisu znali govoriti o samoći bez varalica, i od stvarnosti stvorili groteskni i zaglušujući spektakl.
Također nije volio ležati; s kreveta sam mogao vidjeti samo noćni ormarić, s čašom vode, maramicu i tablete poput zvijezda. Nisam želio umrijeti ležeći tamo. Nisam želio da to bude posljednji krajolik putnika.
Radije je živio na svom brodu duhova. Radije je živio u svom hodočasničkom umu, puna soli. Više sam volio iznenađenje brodoloma. Nije ga bilo briga kada. Ljubav njegovog života, Prije smrti, rekao da će se reinkarnirati u moru, da vas prate. Karantena je zarobila Don Andrésa u gradu u unutrašnjosti, Pa bih uključio slavinu u kuhinji i poljubio vodu, znajući da će doći do oceana, to bi došlo do nje.
Kapetan umire sam, na kopnu. Kapetan umire sam i dobro voli.
Wah
Ići (Nootka, autohtoni jezik Kanade)
David je bio najmlađi iz velike obitelji. Rođen je u frankističkoj Španjolskoj, isklesanoj po slici i prilici razjarenog Boga. "Mala je za
Crkva", ponovila je njegova majka. U dvanaest su ga odveli, s džemperom s v-izrezom i novim kovčegom, u sjemenište u Vigu. Majka se prekrižila i promrmljala ne znam što je s Kristom i majčinom žrtvom dok mu je okrenula leđa i otišla.
Na 14, David, zaključio da ne može izgubiti život pokušavajući razumjeti posvećenje kruha. David je htio pojesti kruh. Htio sam napraviti kruh. Pobjegao je iz sjemeništa i teretnim brodom krenuo prema Americi.
U Americi, naučio najvažnije u životu: kako očistiti, kako popraviti i kako voljeti. Na 18 upoznao annu, Židovski i slobodni. Djevojčica je plakala u pizzeriji jer joj je neko kopile prignječilo srce. David se zakleo da mu se neće ništa zakleti. I tako je započelo zajedničko putovanje; bez straha od gubitka ili gubitka.
U Americi, naučio najvažnije u životu: kako očistiti, kako popraviti i kako voljeti
U Izraelu su imali djecu. I umjetnost je došla. Ana ,izrađivao nakit. David, urezan. Živjeli su s djecom u velikom skladištu u kojem je bilo materijala, svjetlo, zrak i prijatelji. Kad su nasilje i strah zatvorili vrata i prozore, zaključili su da je vrijeme za polazak.
"Evo, ljepota života je ova ljuljačka ", David je objasnio svojoj djeci. "Svijet je ogroman i uvijek ima mjesta za prostor koji tijelo zauzima".
Došli su u Kanadu, s valjkastim hlačama, zbog hladnoće. Ali taj ledeni vjetar nije bio poznat.
-"Da vidimo koliko nam godina treba da nam drhtavica postane navika"- David je zaprosio.
Prolazila su desetljeća. Uspjeh su pronašli u svojoj karijeri. David se okrenuo autohtonoj povijesti kako bi fermentirao svoje ideje. Anna je minerale tretirala kao čuvare sve mudrosti na svijetu. Djeca su odrasla i otišla. Vetrovite hlače i dalje su bile netaknute. Ljubav zaglađene zime i usklađena ljeta.
Smrt je bila najradikalniji način odlaska. Odjednom je bolest dala nova značenja cijelom životu
Odjednom je cijeli svijet počeo oboljeti. Nakon smrti. Anna se razboljela od raka usred pandemije. Prvi put nisu mogli otići; igra se vječnost dok tijelo ne pukne. Rak, virus; dva izvanredna preklapajuća i lucidna događaja, ubrzavajući kraj.
Neki su autohtoni mitovi zamišljali svoje bogove pod morem, ne na nebu. Narod Skaay tvrdio je da bogovi ljude nazivaju "xhaaydla xhitiit", beskorisne površinske ptice. "Mi smo beskorisne površinske ptice koje posvećuju cijeli svoj život od početka", Rekao je David.
Smrt je bila najradikalniji način odlaska. Odjednom je bolest dala nova značenja cijelom životu.
Izolacija i oni se vole; višegodišnja tijela koja odlaze. Uvenula tijela okružena dragim kamenjem, nedovršene skulpture, i one kordaste hlače presavijene na komodi.
On
Finska zamjenica za jednakost.
Trideset godina sam u zatvoru i izvan njega. Mislim da se čovjek lakše navikne na ograničenja nego na slobodu. Sloboda me užasava. Vjerujem da je čovjek izmislio Boga kako se ne bi morao nositi s odgovornošću postojanja i već. Ja nemam boga, ali imam mogućnost povratka u zatvor kad više ne znam kojim putem krenuti. Debeli nered i opet me zaključaju. I tako, ograničen, poput miša u kavezu, Spavam sjajno.
Postajete ovisni o karanteni, oko. Ne mogavši čitav dan trčati uokolo, nemogućnost bijega, zakači. Odjednom imate vremena za razmišljanje i, kvragu, misliš. A onda se sve počinje obnavljati iznutra. Vedro, da te ovdje u zatvoru hrane, vani su ljudi koji sve gube, a natašte nema introspekcije koja se isplati.
Odjednom imate vremena za razmišljanje i, kvragu, misliš. A onda se sve počinje obnavljati iznutra
Prvi put kad sam zakoračio u ovu rupu bio sam najmačoniji od svih. Ali bio sam izliječen. Izliječio sam se zahvaljujući filozofiji, mesu i ljubavi. A to je da sam s Fincem proveo godine kao stanar u ćeliji; dječak koji je uništio svoj život budali, dijete s izgledom ponija i drhtavih mišića.
Jedne noći, gledanje filma u sobi za prikazivanje, izašla je slika dvojice momaka koji se ljube. Ljubljenje br, jedući njuškice poput nekoga tko jede mango bez noža. Ustao sam i otišao. Bila sam tako gruba.
Te noći, Finac je komentirao da je smiješno kako krupni muškarci mogu rukovati slikama naslaganih leševa, tijela koja skaču kroz zrak, utroba, izmet i smrt, ali unatoč tome poljubac između dvojice muškaraca razoružao je najviše mačo muškarca. Rekao sam mu da šuti, ali inzistirao je da sve to ima veze s prijetnjom identiteta, te da možda ljudsko biće nije zaslužilo ograničiti se na spolne kategorije. Htjela sam ga istovremeno zadaviti i voditi ljubav.
Filozofiju sam počeo studirati na daljinu, jer s vremenom morate učiniti više od rezanja rajčice i čišćenja zahoda, to je rekao terapeut centra. Što sam više učio, manje sam znao tko sam. Odjednom me nedostatak slobode također oslobodio potrebe da se definiram. Shvatio sam da jedini element zbog kojeg sam se zaista prepoznao kao muškarac nije moja muška anatomija, ali privilegija. Oduševljenje tijelom moglo bi biti jednako kod muškarca kao i kod žene, ali unatoč tome što sam bio čovjek suočio sam se s manje opasnosti, manje diskriminacije od žena.
Finac mi je rekao da na njihovom jeziku imaju zamjenicu koja se odnosila na jednakost: On. Zvučao mi je tako lijepo da sam se seksala s njim i tada sam se zaljubila i tada sam zaboravila da smo oboje muškarci. Pustio sam samonametnutu obvezu naručivanja i kategoriziranja prirodnog. Ljubav i seks postali su skliski koncepti koji su bježali od bilo kakvog pokušaja teritorijalnosti.
U zatvoru sam samo neutralna zamjenica koja to poništava i poništava, koji zauzima prostor, ali ne sudi
U zatvoru, u zatočeništvu, premium što pruža zadovoljstvo. U zatvoru sam samo neutralna zamjenica koja to poništava i poništava, koji zauzima prostor, ali ne sudi, to dopušta prirodi.
Na slobodi, Držim dok netko ne vrisne: "Pederu, da si peder!Tada znam da ne pripadam otvorenom svijetu. Jer toliko je slobode da su svi napola ludi, misleći da su mali bogovi. Neizmjernost koja živi vjerujući da je svijet ono što se putuje toliko je zastrašujuća, kad je u stvarnosti svijet tek ono malo prostora što ga zauzimamo. I ništa više.
Kava
Pauza za kavu. (S ljudima koje volite.) švedski.
-"Ići, što je poput međuobroka, ali na švedskom "- nasmijala se Pili.
-"Ne, Ne"- Wilma je prosvjedovala između smijeha.
-"Vidjet ćemo, kava i društvo. Božji doživotni zalogaj, Wilma, ona je. "
Buka žlice. Smijeh. Para od kave koja zamagljuje čaše.
-"Ne, u; to je pauza da podijelite kavu sa svojim najmilijima. "
-"A ti me mrziš ili što već. Presveti bože, kakva manija s razlikama " – protesta Pili.
-"Da na kraju to učini i svaki sin susjeda; malo sira ovdje, kolačić tamo, kava i kolači i svi se okupljaju čineći nas jako debelima. "
-"Dolina, voucher, Drugi, međuobrok, kava, kakva je razlika. Dodaj mi malo kremšnite. "
Kašalj.
Tri tjedna kasnije, atmosfera u Staračkom domu u kojem su živjeli Pili i Wilma radikalno se promijenila.. Nije bilo grickalica. Nema kava. Bez smijeha.
Medicinska sestra zaštićena rukavicama i maskom ulazi u Piliinu sobu kako bi joj ostavila neke lijekove.
-"Kako je Wilma?Pitala je Pili.
-"Ne dobro"- odgovara sestra.
-"Reci mu da mi nedostaju naše fike" - pita Pili, ispisujući pojam na salvetu.
-I to uvijek, uvijek, važna stvar bila je tvrtka ".
-"Mislim da to ne čujem."
-"Molim, reci mu. Neka fika sluša, neka vam ta riječ ostane u mislima. "
Zatim tišina. Samo žličica miješajući kavu.
Uvijek je bio važan sastanak. Na svim jezicima svijeta.
