Popeo se plato izme?u 3000 i 4000 metara. Možete li vjerovati? Kao da se svijet može biti okrenut naopa?ke bez pada ništa. Vlak puhnuo dim i nas život. Iz našeg prozora smo gledali Anda i kiša stepskih trava i kožasti ljudi po hladnom suncu. Nastavili smo u potrazi, ne?emo dopustiti da tu prazninu u strše vrhovi s ljetnog snijega. Vrijeme je brzo prošlo u sporom vlaku. U daljini trotted plamena i alpacas. Dijete do?ekali s nate?enim rukama i styling žena i muškaraca dopušteno le?ima pauzu kad su ?uli škripu vagona. Peru je da smo podbacili u tom željeznom nizu koji povezuje Cusco i jezero Titicaca. Mi smo bili oko do?i bez razumijevanja uop?e da smo otišli.
Na obroncima planine Inka svega ima tužnu mješavinu radosti, kao da je tuga bili su lijek za visinske bolesti
Polazimo rano, s obzirom na prvih stvari, hladna rosa vjetar na visokim ulicama i priprema za novi napad. Cusco i Sveto doline visoko na Boži? je želio slaviti blagdane za stolom Božje. Costantino, velikodušan prijatelj, vesela i pametna, Pokazao nam je svoju zemlju i poticati vratio u Lima. Francesca i ja descifrábamos kartu vode i blata u kojem uzimaju?i izgubljen s tipi?nom nostalgijom za podru?je. Na obroncima planine Inka svega ima tužnu mješavinu radosti, kao da je tuga bili su lijek za visinske bolesti. Mi smo bili malo turista smješten na konvoj prije, stolje?a, od onih koje postoje moraju biti vrlo novo.
Napuštamo Cusco s andske to?nosti. Vlak je svoj put od kolonijalne ljepote razglednica grada. Bio je to još jedan u Cusco, slomljenih opeka ili Adobe ku?e gdje je mahovina rasli u kanalizaciju. Bilo je tako dugo, Tako?er u Inka: obi?ni ljudi živi ispod ostataka. ?ovjek ima univerzalnu mo? da uništi krajolik sa svojim cabrona nejednakosti. Prije nekoliko dana tako?er vlakom iz New Yorka na Manhattan i prizor je bio isti. Uz svjetla i vode tamo, s planinama betona i neonskih hramova, ali ti košnice ljudi koji su preživjeli svoje živote daleko od raskoši u Big Apple.
To nije bio do nas je napustio ?ovjek koji je otkrio kamene vrhove, stoka se raspršili me?u visokom travom…
To nije bio do nas je napustio ?ovjek koji je otkrio kamene vrhove, stoka se raspršili me?u visokom travom, unfenced sela, krišom pogleda, besciljno rijeke, miris vjetra, drhte?i od hladno?e, nasilni tišina, cesta do sada s malim automobilima, a vlak je izumio krivulje, ljepota nigdje. A sve je tu, pun života skrivena, bježi od nas i njih, s tvrdoglavom idejom preostalih pa sve do konzumirati dan. Vrijeme je prolazilo tako brzo me?u tim kilometrima golim dolinama ne znam gdje gledati da ne propustiti ništa.
I tako je otišao satima i kilometrima, Nisam siguran kako se mjeri ovaj put jer prvi prošao brzo, a drugi ide sporo, dok ?ovjek se vratio i poroci. u Juliaca, grad u blizini jezera, vlak prešao mrtve bazari, siva lica, neki pijanac koji je govorio da trenira sa drskoš?u i staje koje prodaju beskorisne ostatke iz drugih svjetova. Tu su tisu?e ljudi u konvoju ode nevoljko jer nije gnjaviti svoje živote s našim dalekim života. Neki prodava?i su ostavili svoje vo?e ili knjige, izložen u platno, na istim pravcima preko kojih vlak prošao. Oni ne zamaram ukloniti, To je bilo dovoljno da se pretvaraju da nas ne vide da nas ?ine sumnje da li smo sigurni. To je bio jebeni siromaštvo da je sve što je ostalo je nas.
vlak prešao mrtve bazari, siva lica, neki pijanac koji je govorio da trenira sa drskoš?u i staje koje prodaju beskorisne ostatke iz drugih svjetova
Sve je bilo zaostaje, u razmaku od dva razli?itih stvarnosti su nužno dva puta dnevno. A u završnoj protežu mirno vratio, stepa i vodu iz donjeg Titicace. Zviždaljke vlak i znali smo stigli nakon gotovo dvanaest sati na naše odredište. Bilo je malo hladno. Puno planine su cigle i ogledalo oko zaljeva. Pogledali smo na vlak, zaustavio na tra?nicama, i osmijeh. Jesu li ti osmjesi sre?e duboko znam?
