To je mjesto gdje niče ljubav bogova i mržnja ljudi. To je grad gradova, labirint vjeroispovijesti, porijeklo svega što jesmo. To je zid koji sadrži sveti rat, tužna pjesma mujezina, jurišne puške i Getsemanski vrt.
Na Damaščanskim vratima najavljen nam je pravi Jeruzalem, prijelaz u drugo vrijeme u kojem putnik mora pogledati u mobitel da bi znao u ovom stoljeću. Miriše na falafel i lubenicu, svježe pripremljeni arapski kruh, na vlagu bazara. Nije dugo trebalo da pognemo glave kako bismo izbjegli poglede još uvijek golobradih izraelskih policajaca., sa svojim sunčanim naočalama, njihove drske poze, njihove pancirke, svoje streljivo, njihovo oružje pripremljeno za rat. Kao, Palestinci su posvuda hodali, prisustvovati njihovim stajalištima ili molitvama.
Na Damaščanskim vratima najavljen nam je pravi Jeruzalem, prijelaz u drugo vrijeme u kojem putnik mora pogledati u mobitel da bi znao u ovom stoljeću
Jeruzalem se ne može objasniti. Putnik mora osjetiti utjecaj njezine povijesti u svakom kutku. Ovako smo lutali, S kartom u ruci i golim osjetilima. Otkrili smo iznenada, Poput spoticanja s njom, Bolni put, Uska ulica, Sa svojim skromnim domovima, Vaša brijačnica ili vaše male trgovine gdje kupiti blagoslovljenu vodu. I tamo razumije da je Isus Krist povukao križ na tom preciznom mjestu i svijetu, Naš svijet, promijenio zauvijek.
A onda, Jedan završava u svetom grobu, Ugrađena crkva između džamija, da je nemoguće vidjeti u daljini, da je putnik odjednom, Kao i sve ostalo. Jer je ovaj grad trajni šok, Drhtaj prema unutra. A agnostici drhtaju o kamen gdje su oprali Isusovo tijelo nakon njegove smrti, A vjernici plaču u svom grobu, Gdje će vas pravoslavni redovnik spriječiti u ulasku ako se ne oblačite s dekorumom. A redovnice i ateisti kleče, gotovo po inerciji, ispred mjesta gdje je Krist umro na svom križu, Na kamenu, Još uvijek vidljiv nakon čaše, Golgota.
Ovdje nema mjesta za izbjegavanje emocija. Hodočasnici i turisti, to je na kraju isto, Uspon na krov najvažnije crkve kršćanstva. A tamo, O kamenoj esplanadi, Na vrhu svetog groba, Selo se pojavljuje kao Afrikanac, gdje su žene pletene raspele i redovnici odjeveni u duge tunike dok se mole. Oni su etiopski Kopti, Kršćanska zajednica čiji proračun doseže samo da se naseljava na krovovima najopsežnijeg mjesta.
Otkrili smo iznenada, Poput spoticanja s njom, Bolni put, Uska ulica, Sa svojim skromnim domovima, Vaša brijačnica ili vaše male trgovine gdje kupiti blagoslovljenu vodu.
Nisam našao siroče u kut vjere u Jeruzalem. Sve ima mistični smisao i u mnogim prilikama, Različite se vjere konvergiraju na istim mjestima. U devet popodne, Svaki dan više od osam stotina godina, Pravoslavni redovnici, Armenski vjerski i franjevački svećenici sastaju se na vratima Svetog groba kako bi vidjeli kako musliman zatvara crkvena vrata. Prema islamskoj tradiciji, Isus Krist bio je posljednji prorok i zato, nekako, Mauzolej Isusa iz Nazareta je također, za njih, Svetište.
Pokušaj objasniti nijanse svake religije jednako je komplicirano kao i orijentacija u labiritu drevnog grada. Armenci imaju svoje susjedstvo, Ali hodanje među svojim crkvama, Može se naletjeti na jordan beduin, ili Egipćanin s tunikom, ili španjolska redovnica.
Ista stvar se događa i u židovskom susjedstvu, Ali ovdje je atmosfera gušća. Policijska kontrola i zapisi omogućuju pristup otvorenom prostoru, čuvan. A u pozadini, Neizmjerni kameni zid, Što je ostalo od Jeruzalemskog hrama, da je prije bio Salomonov hram i da je danas najsvetije mjesto za Židove: Zid voska.
Ljudi, lijevo, Imaju prostor naizgled veći od onog kod žena, pravo. I tamo sam prišao, S jednim bog, onaj židovski šešir koji pokriva krunu i koji je obavezno nositi ovdje. Skoro pobjegnem svece, Pokušavajući biti poštovan. A da ne znam baš dobro kako mi se približiti, Prišao sam bez više, Gledajući zid, Pokušavajući ne privući pažnju, što mi se činilo nemogućim. Muškarci idu tamo sa svojim molitvama, To se stvarno čini žaljenjem. S Torom u jednoj ruci i glava se ljuljala u gotovo ostavkom poricanju, bolan. Većina nosi bijelu košulju, crno odijelo i šešir također crni i bezvremenski. A hrom, Te se igle pretvorile u tirabuzone, U slučaju da ostatak odjeće nije bio dovoljan da ih identificira. I ja, tamo, s bog I moje glupo lice, Razgovor sa zidom, Bez da dobro ne znam koga usmjeriti svoje molitve. Odmaknuo sam se osjećajem osvjetljavanja osjećaja krivnje koji nisam mogao prepoznati. I izgubio sam se sa svojom djevojkom u susjedstvu koje više nisam znao jesam li židov, Cristiano Musulmán, Ali to je bilo puno crkava i udubljenja, čilaba i pravoslavnih Židova koji su molili glasno i naoružanu policiju i djecu biciklom i majkama koje su pročistile zemlju, odjeću i izlazi trgovine i izlazi u trgovine. Ali nismo pronašli ništa nagazivano, Jer u Jeruzalemu je sve ono što se čini i sve se čini nestvarno. Ovo mjesto ne može samo sebe održati, a ipak se održava tisućama godina., sadržavajući mržnju svojih susjedstava, ne obazirući se na susjedov pogled.
I ja, tamo, S kipá i mojim bobo licem, Razgovor sa zidom, Bez da dobro ne znam koga usmjeriti svoje molitve.
Zato morate malo iskoristiti. Jeruzalem mora povremeno umrijeti da bi preživio. I tog jutra, Baš kad smo prošetali bolnom cestom, koji prelazi muslimansko susjedstvo poput znaka, Grad je trebao naplatiti tu cijenu krvi, Žrtve mržnje, smrti.
Esplanada džamija ostala je zatvorena. Dogodilo se prošli tjedan. Skupina muslimanskih navijača pokušala je pristupiti zidu žaljenja kako bi počinila masakr. Nisu uspjeli ući u židovsko svetište. Rezultat, Tri terorista i dva mrtva policajca. Izraelska vlada odlučila, Provjera i sve to sigurnosne pribor, Da biste ušli u svoju esplanadu. Tako, Nisi mogao ući.
A tamo, ispred zatvorene ograde koja je omogućila pristup svetom mjestu islama, Nekoliko Izraelske policije podržalo je toplinu, Stoici, ispred grupe muslimanskih vjernika koji su se klanjali moliti, U revorenci koja se činilo da nude policiju, ali to ih je prešlo, da su išli puno dalje, na vašu esplanade, Na Meku, U to vrijeme Muhammad se uspinjao na nebo iz stijene džamije, U drugi svijet koji nije bilo tamo. No, tu smo bili, Nevidljiv, U toj unakrsnoj vatri izgleda, oružja bez osiguranja i molitve bez milosrđa. Izrael i Palestina u uličici, Židovi i muslimani pored bolnog puta kršćana. Svi zajedno, Sve zapetljano, Grudges, Nerazumnost, vrijeme koje treba eksplodirati, opet.
I tamo smo bili, Nevidljiv, U toj unakrsnoj vatri izgleda, oružja bez osiguranja i molitve bez milosrđa.
Grupa muslimana je rasla. Uzeo sam fotoaparat i uokvirio starješine naslonjene na umjerenu policiju, bez pomicanja, Bez povlačenja. Čovjek s turbanom pitao me gdje je to. Rekao sam mu to iz Španjolske i odjednom, Musliman i ja razgovarali smo o nogometu. Spomenuo sam Iniesta. Čovjek je kimnuo i iza sebe, Mladi Izraelci koji su nosili nešto slično podmahinu, Želeći možda pridružiti se razgovoru, Razgovarajte o Barçi i zaboravite tu vrućinu, Ta nepodnošljiva napetost. Ali nije rekao ništa. Sekunde kasnije, iznenada, Pregledani su, uključujući, I opet smo bili nevidljivi.
Pojavilo se nekoliko političara, Palestinske vlasti, nasljeđuje, Za količinu medija koji su ih pratili. Uličica je bila ispunjena ljudima. Vođe su podigli glas, Žene su vikale i muslimane, Potaknut brojem, Okupili su se ispred policajaca. Samo metalna ograda, visok metar, razdvojila je dva svijeta. Moja djevojka me pogledala bez da išta kaže. Prekrio je glavu rupcem, razborit. Došlo je vrijeme da izađemo odatle.
Ostavili smo za sobom mrmljanje gomile koja je počela miješati. Napuštamo stari grad i nastavljamo napredovati. Penjemo se na strmo brdo, dok su tinejdžeri spuštali u suprotnom smjeru, vedar, kamorriste, Na borbu, ma što. Nastavljamo se dizati na cesti. Bilo je vrlo vruće i trebalo je dvadeset minuta da stigne do vrha maslina. Razmišljamo o najvažnijem groblju u židovskom svijetu, Iz kojeg prema vjerovanju, Pokojnik će se uzdići na nebo, Poput Isusa Krista, Isto kao i Muhammed. Svi se uzdižu na oltare, svako, Manje živih, da su se spustili u rat. Postoji, istovremeno.
Novine su sljedeći dan govorile o šest mrtvih u cijeloj zemlji. Troje njih u Jeruzalemu.
Preporučili su čekanje na vrhu masline. "Dolje nije sigurno" rekli su. I iskoristimo priliku da pojedemo nešto na mjestu s pogledom na Zlatnu kupolu, ikona grada. I dok smo proždirali humus i kebab- napetost uzrokuje glad, Slušamo gomilu kako viče slogane na arapskom, I čujemo urlik helikoptera, i sirene hitne pomoći i u daljini, pucnjevi. Na periferiji Jeruzalema možemo vidjeti dim suzavaca i požara, Mala intifada koju je improvizirao najteži put na svijetu. Sve se tamo dogodilo, prije nas. Konobar nam je želio naplatiti više nego što je dogovoreno do ručka.
Sljedeći dan, Novine su govorile o šest mrtvih u cijeloj zemlji. Troje njih u Jeruzalemu. Ne sjećam se koja strana. Na vratima Damaska bilo je nešto više policijske prisutnosti. Mirisao je na falafel i lubenicu. Svaki je prisustvovao orasima orašastih plodova, na njihov brijač ili njihove molitve.
