To je mjesto gdje ni?e ljubav bogova i mržnja ljudi. To je grad gradova, labirint vjeroispovijesti, porijeklo svega što jesmo. To je zid koji sadrži sveti rat, tužna pjesma mujezina, jurišne puške i Getsemanski vrt.
Na Damaš?anskim vratima najavljen nam je pravi Jeruzalem, prijelaz u drugo vrijeme u kojem putnik mora pogledati u mobitel da bi znao u ovom stolje?u. Miriše na falafel i lubenicu, svježe pripremljeni arapski kruh, na vlagu bazara. Nije dugo trebalo da pognemo glave kako bismo izbjegli poglede još uvijek golobradih izraelskih policajaca., sa svojim sun?anim nao?alama, njihove drske poze, njihove pancirke, svoje streljivo, njihovo oružje pripremljeno za rat. Kao, Palestinci su posvuda hodali, prisustvovati njihovim stajalištima ili molitvama.
Na Damaš?anskim vratima najavljen nam je pravi Jeruzalem, prijelaz u drugo vrijeme u kojem putnik mora pogledati u mobitel da bi znao u ovom stolje?u
Jeruzalem se ne može objasniti. Putnik mora osjetiti utjecaj njezine povijesti u svakom kutku. Ovako smo lutali, S kartom u ruci i golim osjetilima. Otkrili smo iznenada, Poput spoticanja s njom, Bolni put, Uska ulica, Sa svojim skromnim domovima, Vaša brija?nica ili vaše male trgovine gdje kupiti blagoslovljenu vodu. I tamo razumije da je Isus Krist povukao križ na tom preciznom mjestu i svijetu, Naš svijet, promijenio zauvijek.
A onda, Jedan završava u svetom grobu, Ugra?ena crkva izme?u džamija, da je nemogu?e vidjeti u daljini, da je putnik odjednom, Kao i sve ostalo. Jer je ovaj grad trajni šok, Drhtaj prema unutra. A agnostici drhtaju o kamen gdje su oprali Isusovo tijelo nakon njegove smrti, A vjernici pla?u u svom grobu, Gdje ?e vas pravoslavni redovnik sprije?iti u ulasku ako se ne obla?ite s dekorumom. A redovnice i ateisti kle?e, gotovo po inerciji, ispred mjesta gdje je Krist umro na svom križu, Na kamenu, Još uvijek vidljiv nakon ?aše, Golgota.
Ovdje nema mjesta za izbjegavanje emocija. Hodo?asnici i turisti, to je na kraju isto, Uspon na krov najvažnije crkve krš?anstva. A tamo, O kamenoj esplanadi, Na vrhu svetog groba, Selo se pojavljuje kao Afrikanac, gdje su žene pletene raspele i redovnici odjeveni u duge tunike dok se mole. Oni su etiopski Kopti, Krš?anska zajednica ?iji prora?un doseže samo da se naseljava na krovovima najopsežnijeg mjesta.
Otkrili smo iznenada, Poput spoticanja s njom, Bolni put, Uska ulica, Sa svojim skromnim domovima, Vaša brija?nica ili vaše male trgovine gdje kupiti blagoslovljenu vodu.
Nisam našao siro?e u kut vjere u Jeruzalem. Sve ima misti?ni smisao i u mnogim prilikama, Razli?ite se vjere konvergiraju na istim mjestima. U devet popodne, Svaki dan više od osam stotina godina, Pravoslavni redovnici, Armenski vjerski i franjeva?ki sve?enici sastaju se na vratima Svetog groba kako bi vidjeli kako musliman zatvara crkvena vrata. Prema islamskoj tradiciji, Isus Krist bio je posljednji prorok i zato, nekako, Mauzolej Isusa iz Nazareta je tako?er, za njih, Svetište.
Pokušaj objasniti nijanse svake religije jednako je komplicirano kao i orijentacija u labiritu drevnog grada. Armenci imaju svoje susjedstvo, Ali hodanje me?u svojim crkvama, Može se naletjeti na jordan beduin, ili Egip?anin s tunikom, ili španjolska redovnica.
Ista stvar se doga?a i u židovskom susjedstvu, Ali ovdje je atmosfera guš?a. Policijska kontrola i zapisi omogu?uju pristup otvorenom prostoru, ?uvan. A u pozadini, Neizmjerni kameni zid, Što je ostalo od Jeruzalemskog hrama, da je prije bio Salomonov hram i da je danas najsvetije mjesto za Židove: Zid voska.
Ljudi, lijevo, Imaju prostor naizgled ve?i od onog kod žena, pravo. I tamo sam prišao, S jednim bog, onaj židovski šešir koji pokriva krunu i koji je obavezno nositi ovdje. Skoro pobjegnem svece, Pokušavaju?i biti poštovan. A da ne znam baš dobro kako mi se približiti, Prišao sam bez više, Gledaju?i zid, Pokušavaju?i ne privu?i pažnju, što mi se ?inilo nemogu?im. Muškarci idu tamo sa svojim molitvama, To se stvarno ?ini žaljenjem. S Torom u jednoj ruci i glava se ljuljala u gotovo ostavkom poricanju, bolan. Ve?ina nosi bijelu košulju, crno odijelo i šešir tako?er crni i bezvremenski. A hrom, Te se igle pretvorile u tirabuzone, U slu?aju da ostatak odje?e nije bio dovoljan da ih identificira. I ja, tamo, s bog I moje glupo lice, Razgovor sa zidom, Bez da dobro ne znam koga usmjeriti svoje molitve. Odmaknuo sam se osje?ajem osvjetljavanja osje?aja krivnje koji nisam mogao prepoznati. I izgubio sam se sa svojom djevojkom u susjedstvu koje više nisam znao jesam li židov, Cristiano Musulmán, Ali to je bilo puno crkava i udubljenja, ?ilaba i pravoslavnih Židova koji su molili glasno i naoružanu policiju i djecu biciklom i majkama koje su pro?istile zemlju, odje?u i izlazi trgovine i izlazi u trgovine. Ali nismo pronašli ništa nagazivano, Jer u Jeruzalemu je sve ono što se ?ini i sve se ?ini nestvarno. Ovo mjesto ne može samo sebe održati, a ipak se održava tisu?ama godina., sadržavaju?i mržnju svojih susjedstava, ne obaziru?i se na susjedov pogled.
I ja, tamo, S kipá i mojim bobo licem, Razgovor sa zidom, Bez da dobro ne znam koga usmjeriti svoje molitve.
Zato morate malo iskoristiti. Jeruzalem mora povremeno umrijeti da bi preživio. I tog jutra, Baš kad smo prošetali bolnom cestom, koji prelazi muslimansko susjedstvo poput znaka, Grad je trebao naplatiti tu cijenu krvi, Žrtve mržnje, smrti.
Esplanada džamija ostala je zatvorena. Dogodilo se prošli tjedan. Skupina muslimanskih navija?a pokušala je pristupiti zidu žaljenja kako bi po?inila masakr. Nisu uspjeli u?i u židovsko svetište. Rezultat, Tri terorista i dva mrtva policajca. Izraelska vlada odlu?ila, Provjera i sve to sigurnosne pribor, Da biste ušli u svoju esplanadu. Tako, Nisi mogao u?i.
A tamo, ispred zatvorene ograde koja je omogu?ila pristup svetom mjestu islama, Nekoliko Izraelske policije podržalo je toplinu, Stoici, ispred grupe muslimanskih vjernika koji su se klanjali moliti, U revorenci koja se ?inilo da nude policiju, ali to ih je prešlo, da su išli puno dalje, na vašu esplanade, Na Meku, U to vrijeme Muhammad se uspinjao na nebo iz stijene džamije, U drugi svijet koji nije bilo tamo. No, tu smo bili, Nevidljiv, U toj unakrsnoj vatri izgleda, oružja bez osiguranja i molitve bez milosr?a. Izrael i Palestina u uli?ici, Židovi i muslimani pored bolnog puta krš?ana. Svi zajedno, Sve zapetljano, Grudges, Nerazumnost, vrijeme koje treba eksplodirati, opet.
I tamo smo bili, Nevidljiv, U toj unakrsnoj vatri izgleda, oružja bez osiguranja i molitve bez milosr?a.
Grupa muslimana je rasla. Uzeo sam fotoaparat i uokvirio starješine naslonjene na umjerenu policiju, bez pomicanja, Bez povla?enja. ?ovjek s turbanom pitao me gdje je to. Rekao sam mu to iz Španjolske i odjednom, Musliman i ja razgovarali smo o nogometu. Spomenuo sam Iniesta. ?ovjek je kimnuo i iza sebe, Mladi Izraelci koji su nosili nešto sli?no podmahinu, Žele?i možda pridružiti se razgovoru, Razgovarajte o Barçi i zaboravite tu vru?inu, Ta nepodnošljiva napetost. Ali nije rekao ništa. Sekunde kasnije, iznenada, Pregledani su, uklju?uju?i, I opet smo bili nevidljivi.
Pojavilo se nekoliko politi?ara, Palestinske vlasti, naslje?uje, Za koli?inu medija koji su ih pratili. Uli?ica je bila ispunjena ljudima. Vo?e su podigli glas, Žene su vikale i muslimane, Potaknut brojem, Okupili su se ispred policajaca. Samo metalna ograda, visok metar, razdvojila je dva svijeta. Moja djevojka me pogledala bez da išta kaže. Prekrio je glavu rupcem, razborit. Došlo je vrijeme da iza?emo odatle.
Ostavili smo za sobom mrmljanje gomile koja je po?ela miješati. Napuštamo stari grad i nastavljamo napredovati. Penjemo se na strmo brdo, dok su tinejdžeri spuštali u suprotnom smjeru, vedar, kamorriste, Na borbu, ma što. Nastavljamo se dizati na cesti. Bilo je vrlo vru?e i trebalo je dvadeset minuta da stigne do vrha maslina. Razmišljamo o najvažnijem groblju u židovskom svijetu, Iz kojeg prema vjerovanju, Pokojnik ?e se uzdi?i na nebo, Poput Isusa Krista, Isto kao i Muhammed. Svi se uzdižu na oltare, svako, Manje živih, da su se spustili u rat. Postoji, istovremeno.
Novine su sljede?i dan govorile o šest mrtvih u cijeloj zemlji. Troje njih u Jeruzalemu.
Preporu?ili su ?ekanje na vrhu masline. "Dolje nije sigurno" rekli su. I iskoristimo priliku da pojedemo nešto na mjestu s pogledom na Zlatnu kupolu, ikona grada. I dok smo proždirali humus i kebab- napetost uzrokuje glad, Slušamo gomilu kako vi?e slogane na arapskom, I ?ujemo urlik helikoptera, i sirene hitne pomo?i i u daljini, pucnjevi. Na periferiji Jeruzalema možemo vidjeti dim suzavaca i požara, Mala intifada koju je improvizirao najteži put na svijetu. Sve se tamo dogodilo, prije nas. Konobar nam je želio naplatiti više nego što je dogovoreno do ru?ka.
Sljede?i dan, Novine su govorile o šest mrtvih u cijeloj zemlji. Troje njih u Jeruzalemu. Ne sje?am se koja strana. Na vratima Damaska ??bilo je nešto više policijske prisutnosti. Mirisao je na falafel i lubenicu. Svaki je prisustvovao orasima orašastih plodova, na njihov brija? ili njihove molitve.
