Argusino: ljudi tvrde dušu
Prije nekoliko tjedana prijatelj mi je napisao e-poštu u Meksiko iz regije Sayago, Zamora, Španjolska. Zamolio me da mu pomognem objaviti priču. Govorio sam da je njihova zemlja bila potopljena vodama brane prije nekoliko desetljeća po nalogu vlasti i da joj je sjećanje na svim izgnanicima jaz je ostao i danas, korištenje medija, Namjeravali su zatvorili. Neki stariji ljudi umrlo dobrovoljno ili tuga, oni su dobili nikakvu mogućnost za uklanjanje svoje mrtve s groblja i dao im novac da jednostrano odlučio izvlašten tvrtku.
I ja, ovdje u Meksiku, Sjetio sam se kada 15 godine otišao sam tamo, do Arribes del Duero, napraviti reportažu za časopis Ruralni turizam s kojim je surađivao. I sjetio sam se da sam se nakon prvog posjeta vratio mjesecima kasnije, i da sam ispod kuća vidio skladišta, i tiha pustinjaka, i granična rijeka gdje su se krijumčarili duhan i grožđe…
I podsjetila sam Rocía Carrascala da nam je, uz velikodušnost onoga koji sve nudi iz predanosti, dopustila da ostanemo nekoliko dana u njezinoj kući dok nam je pričala o svom vjenčanju koje bi se trebalo održati na očevom imanju. I mirisao je na hrast i hrast pluta, a na nebu su rode pokušavale pomaknuti krovove crkava. Bilo je to polje, prazan, boreći se da ne padnu u zamku gradova. «Me alegra que nos intentes dar esta oportunidad», Rekao mi je kad sam mu rekla da ću objaviti njegovu tihu priču. Ovo što govorim ovdje nije moje, je sjećanje na kraj utopljen u vlastitim riječima. Ovo je njegova priča:
Argusino, grad duša
«Al igual que otros pueblos de la región de León, napredak je učinio da dekretom nestanu. Ovaj se grad nalazio u regiji Sayago, bilo je to daleko od glavnog grada 50 km i njegovo produženje je bilo 2.384 Hektara. Stanovništvo je bilo u 1950 de 477 stanovnika.
Kao i većina gradova Sayago, njezini su se ljudi posvetili obrađivanju zemlje kombinirajući je s malom stokom.. Bilo je vrlo puno u sitnoj divljači, zbog toga su ga vrlo posjećivali lovci iz Vascongadasa, Asturija i León. Život u selu bio je miran i uredan s njegovom upravom u vijećnici, dvije škole s više od 70 studenti između dječaka i djevojčica 6 a 14 godina. Bile su dvije trgovine prehrambenih proizvoda i kolonijalne trgovine koje su sve prodavale, osim što su bile konoba i gostionica.. Los oficios estaban representados por dos fraguas – carpinterías – zapatero – molineros y un batan que trabajaba para la comarca de Sayago y también para la de Ledesma y Lumbrales de Salamanca».
Tako započinje e-mail koji su mi poslali i koji govori o još jednom gradu u toj ruralnoj Španjolskoj dok se odjednom sve nije promijenilo:
«En los años 50 U Argusinu već vidimo tim geometara Iberduera koji radi s ciljem mjerenja zemljišta i označavanja razine novog projekta: brana od 202 metara.
Argusino će biti poplavljen i ove su vijesti postale službene godine 1954
Argusino će biti poplavljen i ove su vijesti postale službene godine 1954. Od ove godine grad zaustavlja sve projekte poboljšanja i stanovništvo počinje opadati.. Nakon 1961 i do 1967. kada Argusino prestaje postojati kao grad. 72 ljudi su emigrirali u Njemačku, Francuska, Švicarska, Madrid, Barcelona i Bilbao. U nekim su slučajevima mališane ostavljali kod bake i djeda u gradu. A 1967 Iberduero je kvalificirao i procijenio zemlju i sva dobra svakog susjeda.
Rok za 31 Prosinac 1967 da nasilno napusti grad. Kako bi ova situacija bila manje dramatična, Iberduero je rezervirao klauzulu. Radilo se o isporuci 40.000 ptas. Za svakog člana svake obitelji ako je napustio selo prije 30 Rujna 1967. S izuzetkom jednog susjeda, svi su se složili s ponudom Iberduera i automatski su, napuštajući kuće, bili srušeni.
Bili su o 108 susjedi posljednji stanovnici Argusina. Njihovo novo stanište bilo bi za većinu u gradovima Sayago. Međutim, najveća skupina 14 susjedi naselili u Cascon de Nava Palencia , 12 u Villar del Buey, 13 u Villamoru de Cadozos , 10 u Almeidi, 4 i Cibanal, 3 u Trabanci, 4 u Torrefradesu, 3 u Bermillu, i tako sve dok 29 različite populacije.
Naknada za imovinu ovih susjeda bila je ona koju je odredio Iberduero
Naknada za imovinu ovih susjeda bila je ona koju je odredio Iberduero. Nitko ne bi dobrovoljno napustio grad zbog onoga što je primio. La mayoría de la gente de cierta edad vivió hasta el final de su vida en depresión y algunos adelantaron voluntariamente este final».
Ni groblje nije bilo spašeno
Susjedi Argusino sjećaju se da kad su vode poplavile sve nisu mogli spasiti ni svoje mrtve: «Cuando el 30 Rujna 1967 odlaze posljednji stanovnici Argusina, solo tengo conocimiento de la familia Molinero de Inés que hubiera trasladado los restos de sus padres al cementerio de Villamor de Cadozos». Ostalo je bilo niz vodu i 50 centimetara betona koje je tvrtka Iberduero postavila na svaki grob.
Danas su se te iste vode rezervoara Almendra spustile i otkrile priču koja je zadržana samo u sjećanju starijih osoba. A ljudi, mladi i stari iz ovog pograničnog područja s Portugalom, pridružili su se udruzi Argusino Vive i to namjeravaju 50 obljetnica tog pljuska zaborava koji je pao na njihove domove da povrati izgubljeno sjećanje: «Queremos mantener el contacto entre nativos y descendientes y organizar un homenaje con motivo del 50 aniversario», reći. «Más adelante reivindicaremos que el embalse se llame de Argusino. Zašto rezervoar Almendra? Možda zato da je Argusino zauvijek i što je prije moguće izbrisan?».
Napokon, ljudi iz Udruge zahtijevaju posljednji napor od uključenih uprava i tvrtki: «Queremos que sacar el cementerio de las aguas y poner los restos al lado de la nueva ermita».
50 godinama kasnije možda je došlo vrijeme za to.
Komentari (1)
Luisa
| #
Moje su riječi da se slažem da se ne zaboravi, što je učinio politički mandat, jednima ne može biti na korist, a drugima naštetiti . Ako moraš napraviti branu, morate vidjeti da nitko nije oštećen, a još manje poigrati se osjećajima ljudi, a svoje pokojnike ostaviti pod vodom. Da su imali ljubaznost da stave više cementa na svoje grobove nego malu razliku.. Yo hice un especial en Facebook a un puente «Andrés de Vandelvira «de piedra que quedó debajo de agua, i činilo mi se da to nije točno, jer bi se uz pomoć gradskih vijeća regije oporavio, nisu radili ništa i svakih mnogo godina ponekad se voda spusti i pokaže. Ova priča koju nam pričaju vrlo je različita. Nadam se da ćete ostati sami i imati sretan kraj
Odgovor