Prije nekoliko tjedana prijatelj mi je napisao e-poštu u Meksiko iz regije Sayago, Zamora, Španjolska. Zamolio me da mu pomognem objaviti pri?u. Govorio sam da je njihova zemlja bila potopljena vodama brane prije nekoliko desetlje?a po nalogu vlasti i da joj je sje?anje na svim izgnanicima jaz je ostao i danas, korištenje medija, Namjeravali su zatvorili. Neki stariji ljudi umrlo dobrovoljno ili tuga, oni su dobili nikakvu mogu?nost za uklanjanje svoje mrtve s groblja i dao im novac da jednostrano odlu?io izvlašten tvrtku.
I ja, ovdje u Meksiku, Sjetio sam se kada 15 godine otišao sam tamo, do Arribes del Duero, napraviti reportažu za ?asopis Ruralni turizam s kojim je sura?ivao. I sjetio sam se da sam se nakon prvog posjeta vratio mjesecima kasnije, i da sam ispod ku?a vidio skladišta, i tiha pustinjaka, i grani?na rijeka gdje su se krijum?arili duhan i grož?e…
I podsjetila sam Rocía Carrascala da nam je, uz velikodušnost onoga koji sve nudi iz predanosti, dopustila da ostanemo nekoliko dana u njezinoj ku?i dok nam je pri?ala o svom vjen?anju koje bi se trebalo održati na o?evom imanju. I mirisao je na hrast i hrast pluta, a na nebu su rode pokušavale pomaknuti krovove crkava. Bilo je to polje, prazan, bore?i se da ne padnu u zamku gradova. "Drago mi je što nam pokušavate pružiti ovu priliku.", Rekao mi je kad sam mu rekla da ?u objaviti njegovu tihu pri?u. Ovo što govorim ovdje nije moje, je sje?anje na kraj utopljen u vlastitim rije?ima. Ovo je njegova pri?a:
Argusino, grad duša
«Kao i drugi gradovi u regiji León, napredak je u?inio da dekretom nestanu. Ovaj se grad nalazio u regiji Sayago, bilo je to daleko od glavnog grada 50 km i njegovo produženje je bilo 2.384 Hektara. Stanovništvo je bilo u 1950 de 477 stanovnika.
Kao i ve?ina gradova Sayago, njezini su se ljudi posvetili obra?ivanju zemlje kombiniraju?i je s malom stokom.. Bilo je vrlo puno u sitnoj divlja?i, zbog toga su ga vrlo posje?ivali lovci iz Vascongadasa, Asturija i León. Život u selu bio je miran i uredan s njegovom upravom u vije?nici, dvije škole s više od 70 studenti izme?u dje?aka i djevoj?ica 6 a 14 godina. Bile su dvije trgovine prehrambenih proizvoda i kolonijalne trgovine koje su sve prodavale, osim što su bile konoba i gostionica.. Zanati su bili zastupljeni s dvije kova?nice – stolarskim radionicama – postolarima – mlinarima i mlinom za punilo koji je radio za regiju Sayago te tako?er za onu Ledesma i Lumbrales de Salamanca..
Tako zapo?inje e-mail koji su mi poslali i koji govori o još jednom gradu u toj ruralnoj Španjolskoj dok se odjednom sve nije promijenilo:
«U godinama 50 U Argusinu ve? vidimo tim geometara Iberduera koji radi s ciljem mjerenja zemljišta i ozna?avanja razine novog projekta: brana od 202 metara.
Argusino ?e biti poplavljen i ove su vijesti postale službene godine 1954
Argusino ?e biti poplavljen i ove su vijesti postale službene godine 1954. Od ove godine grad zaustavlja sve projekte poboljšanja i stanovništvo po?inje opadati.. Nakon 1961 i do 1967. kada Argusino prestaje postojati kao grad. 72 ljudi su emigrirali u Njema?ku, Francuska, Švicarska, Madrid, Barcelona i Bilbao. U nekim su slu?ajevima mališane ostavljali kod bake i djeda u gradu. A 1967 Iberduero je kvalificirao i procijenio zemlju i sva dobra svakog susjeda.
Rok za 31 Prosinac 1967 da nasilno napusti grad. Kako bi ova situacija bila manje dramati?na, Iberduero je rezervirao klauzulu. Radilo se o isporuci 40.000 ptas. Za svakog ?lana svake obitelji ako je napustio selo prije 30 Rujna 1967. S izuzetkom jednog susjeda, svi su se složili s ponudom Iberduera i automatski su, napuštaju?i ku?e, bili srušeni.
Bili su o 108 susjedi posljednji stanovnici Argusina. Njihovo novo stanište bilo bi za ve?inu u gradovima Sayago. Me?utim, najve?a skupina 14 susjedi naselili u Cascon de Nava Palencia , 12 u Villar del Buey, 13 u Villamoru de Cadozos , 10 u Almeidi, 4 i Cibanal, 3 u Trabanci, 4 u Torrefradesu, 3 u Bermillu, i tako sve dok 29 razli?ite populacije.
Naknada za imovinu ovih susjeda bila je ona koju je odredio Iberduero
Naknada za imovinu ovih susjeda bila je ona koju je odredio Iberduero. Nitko ne bi dobrovoljno napustio grad zbog onoga što je primio. Ve?ina ljudi odre?ene dobi živjela je do kraja života u depresiji, a neki su dobrovoljno priveli ovaj kraj..
Ni groblje nije bilo spašeno
Susjedi Argusino sje?aju se da kad su vode poplavile sve nisu mogli spasiti ni svoje mrtve: «Kad je 30 Rujna 1967 odlaze posljednji stanovnici Argusina, Znam samo za obitelj Molinero de Inés koja je prenijela ostatke svojih roditelja na groblje Villamor de Cadozos.. Ostalo je bilo niz vodu i 50 centimetara betona koje je tvrtka Iberduero postavila na svaki grob.
Danas su se te iste vode rezervoara Almendra spustile i otkrile pri?u koja je zadržana samo u sje?anju starijih osoba. A ljudi, mladi i stari iz ovog pograni?nog podru?ja s Portugalom, pridružili su se udruzi Argusino Vive i to namjeravaju 50 obljetnica tog pljuska zaborava koji je pao na njihove domove da povrati izgubljeno sje?anje: „Želimo održati kontakt izme?u starosjedilaca i potomaka te organizirati odavanje po?asti povodom 50 rođendan", re?i. «Kasnije ćemo zahtijevati da se rezervoar zove Argusino. Zašto rezervoar Almendra? Možda zato da je Argusino zauvijek i što je prije mogu?e izbrisan?».
Napokon, ljudi iz Udruge zahtijevaju posljednji napor od uklju?enih uprava i tvrtki: "Želimo maknuti groblje iz vode i smjestiti posmrtne ostatke uz novu pustinju".
50 godinama kasnije možda je došlo vrijeme za to.
