Stigli smo do Hokkaida pod morem. Tunel razdvaja dva najvažnija otoka u Japanu, a vlak se probija izme?u riba da se pojavi s druge strane, sjever, gdje se zdrav razum po?ne okretati.
Grad Hakodate miriše na šalitru. Gotovo da nema buke osim graktanja galebova, mladi traže društvo ispred svojih ra?unala, a stari hrane golubove. Iznajmljujemo slobodu automobila i parkiramo pred vratima obnovljenog sela. U Shiraoiju nas je do?ekao ogroman lik drvenog medvjeda. Uz jezero koje izgleda kao razglednica stoje tradicionalne ku?e ainu. Izašli smo u potragu za njim, ali nismo o?ekivali da ?emo ih vidjeti u bajkovitim ku?ama, u svojim svijetlim narodnim nošnjama. Bilo je tako lako i tako slikovito da nismo vjerovali. Pokazali su nam radionicu u kojoj tkaju kao i odrasli, dali su nam svoje zborske pjesme i plesove koji, ispred tog jezera, naplatio dostojanstvo koje je nadoknadilo višak ljudi.
Ispred tog jezera, naplatio dostojanstvo koje je nadoknadilo višak ljudi.
Nitko od njih zapravo nije bio Ainu, barem pravi ainus, ali iako je ?isto?a krvi samo biološki podatak, razo?aralo me je obnavljanje tih tradicija. Kulturna sela imaju nešto nostalgi?no, ?ežnje za vremenom koje je prošlo i htjeli smo prikazati današnje Ainus. Ova autohtona skupina podrijetlom je iz Hokaida. Ma?evi samuraja bili su na prvom mjestu, a zatim i iskušenje za bolji život, poanta je u tome da su Japanci na takav na?in napali i privukli Ainu, da se njihova kultura miješala poput krvi njihovih potomaka.
Morao si pobje?i, pogledajte gdje krajolici podržavaju etni?ku kulturu jer prirodi nedostaje tjeskoba u gradovima. Ta nas je ideja dovela do obala jezera Akan. Zalazak sunca izgorio je u vodi u onaj ?as kad ribari više nisu ni na što mislili. Yeray i ja smotali smo hla?e privu?eni blještavilom svjetla u vodi i tamo smo proveli popodne pecaju?i avione.
Grad jezera Akan ima ime Ainu- Ainu Kotan-, drveni zanati, tipi?no za ainus, Ima totemske stupove i ukrasne brodove i turisti?ke urede koji ukazuju na kulturu tog grada pobratimljenog sa stanovnicima Kam?atke. Imaju trgovine u kojima prodaju krzno za zimu, pa ?ak i ulicu punu isklesanih sova, medvjedi i etni?ki simboli. Ali nedostajao mu je ainus.
Yeray i ja smotali smo hla?e privu?eni blještavilom svjetla u vodi i tamo smo proveli popodne pecaju?i avione.
Njihovi su bogovi bili tamo. A budu?i da nismo vidjeli nikoga da im se pokloni, odlu?ili smo se sami približiti. Vulkan Meakandake bio je božanstvo djedova i baka onih ljudi koji su prodavali figurice vjeverica i jelenskih rogova. Paul, Yeray i ja odlu?ili smo se popeti na vulkan.
Pripremamo se kao planinari, pokušavaju?i minimizirati materijal kamere. Ostavljamo auto na parkiralištu i ulazimo ?vrstim korakom entuzijasta. Znakovi na japanskom nisu nam puno pomogli u šumi. Snimali smo tu i tamo u šipražju, a da nismo našli jasan put koji bi nas odveo do vulkana.. ?etiri sata kasnije pojavili smo se na novom parkiralištu, samo dva kilometra od drugog. Tada smo gore vidjeli vulkan, još, isto gore kao i kad smo po?eli. Poštuju?i odgovaraju?e zakletve, kona?no kre?emo pravim putem. Jutro nas je iscrpilo ??oko kretanja pa smo morali ubrzati korak i napravili smo drugu grešku u danu, najozbiljniji: zaboravili smo kupiti vodu. Slu?ajno je taj dan bio najtopliji u godini na otoku Hokkaido. Sunce je bilo visoko i nije bilo oblaka koji bi nam dao predah kad je s zemlje ogoljeno drve?e. Dok smo se uspinjali mogli smo vidjeti jezero Onetto pod nogama, zelenkasto plave boje koja je samo osvježila izgled. Tijekom posljednjeg sata uzašaš?a prestali smo razgovarati. Jedva smo snimili par snimaka zbog inercije, bez previše kriterija, nema naznaka kamere, ne želiš. I stižemo do vrha.
Napravili smo drugu grešku dana, najozbiljniji: zaboravili smo kupiti vodu.
Dolje nas je ?ekao krater, sa svojom žutom lagunom sumpora i stupom dima u pozadini. Yeray se morao sabrati u sjeni stijene, prije lansiranja multikoptera. Slike koje je bespilotna letjelica donijela nadomjestile su taj dan neda?a, ali istina je da dan nije bio gotov. Silazak je bio još tiši, jer je bilo nemogu?e govoriti sa suhim grlom. Iza sebe smo ostavili gole padine vulkana, hodamo nespretno vuku?i stativ, kamere i multikopter. Voda je bila jedino naše odredište i postala je teku?a ?ak i pri pomisli. Kad smo stigli do parkirališta, napravili smo geste i tražili bocu. Automobil je krenuo u žurbi kad smo vidjeli da dolazimo ispuštaju?i grlene zvukove. Tada nam je jedan momak ponudio crijevo kojim smo tog dana zasitili više od deset sati drve?a, neravnine, sunce i sumpor. Bili smo sretni, ali još uvijek nismo razgovarali.
Možda su bogovi htjeli nagraditi taj trud i nekako smo sljede?i dan smislili ime. Gospodin Fujito je o?ito bio jedan od rijetkih ?istih Ainusa s Hokkaida. Bio je poznat po svom kiparskom umije?u i prije nego što smo se predstavili umjetniku upoznali smo njegovo djelo. Nisam izra?ivao figurice životinja, niti je klesao ukrasno drve?e. Gospodin Fujito je u svojim skulpturama odražavao umorne geste muškaraca. To je bio njegov na?in da bude melankoli?an, možda prosvjedovati za budu?nost bez budu?nosti kulture svog naroda. Dobro, a imala je i figure medvjeda, što je nešto nepopravljivo u ovom dijelu svijeta.
To je bio njegov na?in da bude melankoli?an, možda prosvjedovati za budu?nost bez budu?nosti kulture svog naroda.
Kad nas je primio u svoj dom, otkrili smo izraz sretnog ?ovjeka, Imao je tamniji ten i više kose od Japanaca, obi?no bez brade. Imao sam nekoliko starih motocikala, crno -bijele fotografije predaka s tetoviranim licima, vlastite drvene rezbarije, pa ?ak i skulpturu samog Dalíja. Bilo je dobro u?injeno, oženio se Japankom i ve? je imao unuke koji nikada ne bi obožavali vulkane.
Govorio je o svojoj kulturi kao netko tko je propustio autobus, bez trunke tuge. Ono što me naljutilo je to što se on nije naljutio, ali što sam mogao re?i. Tu je naša potraga završila. Istina je da gospodin Fujito odražava budu?nost Ainusa, da su promijenili kabine za brvnare, sanjke za motocikle i plesovi uz jezero iz ljubavi prema neodoljivom Japancu, iako se njime razvodnjuje povijest jednog naroda.
