U potrazi za posljednjim ainuom
Stigli smo do Hokkaida pod morem. Tunel razdvaja dva najvažnija otoka u Japanu, a vlak se probija između riba da se pojavi s druge strane, sjever, gdje se zdrav razum počne okretati.
Grad Hakodate miriše na šalitru. Gotovo da nema buke osim graktanja galebova, mladi traže društvo ispred svojih računala, a stari hrane golubove. Iznajmljujemo slobodu automobila i parkiramo pred vratima obnovljenog sela. U Shiraoiju nas je dočekao ogroman lik drvenog medvjeda. Uz jezero koje izgleda kao razglednica stoje tradicionalne kuće ainu. Izašli smo u potragu za njim, ali nismo očekivali da ćemo ih vidjeti u bajkovitim kućama, u svojim svijetlim narodnim nošnjama. Bilo je tako lako i tako slikovito da nismo vjerovali. Pokazali su nam radionicu u kojoj tkaju kao i odrasli, dali su nam svoje zborske pjesme i plesove koji, ispred tog jezera, naplatio dostojanstvo koje je nadoknadilo višak ljudi.
Ispred tog jezera, naplatio dostojanstvo koje je nadoknadilo višak ljudi.
Nitko od njih zapravo nije bio Ainu, barem pravi ainus, ali iako je čistoća krvi samo biološki podatak, razočaralo me je obnavljanje tih tradicija. Kulturna sela imaju nešto nostalgično, čežnje za vremenom koje je prošlo i htjeli smo prikazati današnje Ainus. Ova autohtona skupina podrijetlom je iz Hokaida. Mačevi samuraja bili su na prvom mjestu, a zatim i iskušenje za bolji život, poanta je u tome da su Japanci na takav način napali i privukli Ainu, da se njihova kultura miješala poput krvi njihovih potomaka.
Morao si pobjeći, pogledajte gdje krajolici podržavaju etničku kulturu jer prirodi nedostaje tjeskoba u gradovima. Ta nas je ideja dovela do obala jezera Akan. Zalazak sunca izgorio je u vodi u onaj čas kad ribari više nisu ni na što mislili. Yeray i ja smotali smo hlače privučeni blještavilom svjetla u vodi i tamo smo proveli popodne pecajući avione.
Grad jezera Akan ima ime Ainu- Ainu Kotan-, drveni zanati, tipično za ainus, Ima totemske stupove i ukrasne brodove i turističke urede koji ukazuju na kulturu tog grada pobratimljenog sa stanovnicima Kamčatke. Imaju trgovine u kojima prodaju krzno za zimu, pa čak i ulicu punu isklesanih sova, medvjedi i etnički simboli. Ali nedostajao mu je ainus.
Yeray i ja smotali smo hlače privučeni blještavilom svjetla u vodi i tamo smo proveli popodne pecajući avione.
Njihovi su bogovi bili tamo. A budući da nismo vidjeli nikoga da im se pokloni, odlučili smo se sami približiti. Vulkan Meakandake bio je božanstvo djedova i baka onih ljudi koji su prodavali figurice vjeverica i jelenskih rogova. Paul, Yeray i ja odlučili smo se popeti na vulkan.
Pripremamo se kao planinari, pokušavajući minimizirati materijal kamere. Ostavljamo auto na parkiralištu i ulazimo čvrstim korakom entuzijasta. Znakovi na japanskom nisu nam puno pomogli u šumi. Snimali smo tu i tamo u šipražju, a da nismo našli jasan put koji bi nas odveo do vulkana.. Četiri sata kasnije pojavili smo se na novom parkiralištu, samo dva kilometra od drugog. Tada smo gore vidjeli vulkan, još, isto gore kao i kad smo počeli. Poštujući odgovarajuće zakletve, konačno krećemo pravim putem. Jutro nas je iscrpilo oko kretanja pa smo morali ubrzati korak i napravili smo drugu grešku u danu, najozbiljniji: zaboravili smo kupiti vodu. Slučajno je taj dan bio najtopliji u godini na otoku Hokkaido. Sunce je bilo visoko i nije bilo oblaka koji bi nam dao predah kad je s zemlje ogoljeno drveće. Dok smo se uspinjali mogli smo vidjeti jezero Onetto pod nogama, zelenkasto plave boje koja je samo osvježila izgled. Tijekom posljednjeg sata uzašašća prestali smo razgovarati. Jedva smo snimili par snimaka zbog inercije, bez previše kriterija, nema naznaka kamere, ne želiš. I stižemo do vrha.
Napravili smo drugu grešku dana, najozbiljniji: zaboravili smo kupiti vodu.
Dolje nas je čekao krater, sa svojom žutom lagunom sumpora i stupom dima u pozadini. Yeray se morao sabrati u sjeni stijene, prije lansiranja multikoptera. Slike koje je bespilotna letjelica donijela nadomjestile su taj dan nedaća, ali istina je da dan nije bio gotov. Silazak je bio još tiši, jer je bilo nemoguće govoriti sa suhim grlom. Iza sebe smo ostavili gole padine vulkana, hodamo nespretno vukući stativ, kamere i multikopter. Voda je bila jedino naše odredište i postala je tekuća čak i pri pomisli. Kad smo stigli do parkirališta, napravili smo geste i tražili bocu. Automobil je krenuo u žurbi kad smo vidjeli da dolazimo ispuštajući grlene zvukove. Tada nam je jedan momak ponudio crijevo kojim smo tog dana zasitili više od deset sati drveća, neravnine, sunce i sumpor. Bili smo sretni, ali još uvijek nismo razgovarali.
Možda su bogovi htjeli nagraditi taj trud i nekako smo sljedeći dan smislili ime. Gospodin Fujito je očito bio jedan od rijetkih čistih Ainusa s Hokkaida. Bio je poznat po svom kiparskom umijeću i prije nego što smo se predstavili umjetniku upoznali smo njegovo djelo. Nisam izrađivao figurice životinja, niti je klesao ukrasno drveće. Gospodin Fujito je u svojim skulpturama odražavao umorne geste muškaraca. To je bio njegov način da bude melankoličan, možda prosvjedovati za budućnost bez budućnosti kulture svog naroda. Dobro, a imala je i figure medvjeda, što je nešto nepopravljivo u ovom dijelu svijeta.
To je bio njegov način da bude melankoličan, možda prosvjedovati za budućnost bez budućnosti kulture svog naroda.
Kad nas je primio u svoj dom, otkrili smo izraz sretnog čovjeka, Imao je tamniji ten i više kose od Japanaca, obično bez brade. Imao sam nekoliko starih motocikala, crno -bijele fotografije predaka s tetoviranim licima, vlastite drvene rezbarije, pa čak i skulpturu samog Dalíja. Bilo je dobro učinjeno, oženio se Japankom i već je imao unuke koji nikada ne bi obožavali vulkane.
Govorio je o svojoj kulturi kao netko tko je propustio autobus, bez trunke tuge. Ono što me naljutilo je to što se on nije naljutio, ali što sam mogao reći. Tu je naša potraga završila. Istina je da gospodin Fujito odražava budućnost Ainusa, da su promijenili kabine za brvnare, sanjke za motocikle i plesovi uz jezero iz ljubavi prema neodoljivom Japancu, iako se njime razvodnjuje povijest jednog naroda.
Komentari (3)
jesti
| #
Još jednom hvala što nastavljate dijeliti svoje putovanje!! Osjećao sam žeđ, umor, radost doći do vrha, toplinu i poštovanje upoznati različite ljude i razumjeti ih u njihovoj stvarnosti…
Odgovor
silvia perdomo
| #
Vi riba slike, Lovite ih na letu multikoptera i računa na takav način da pozdravljamo i želimo kušati cijeli dokumentarni film .
Odgovor
Lydia
| #
Nisam bio svjestan postojanja Ainua. Hvala vam što ste nam poklonili tako sjajne predmete.
Odgovor