Prvo putovanje mora trajati 20 sati, ali je izduženo na 36: prvo "brdo je palo" - tako kažu u Peruu kad je klizište -, zatim je pao još jedan i onda je nastupila no?, tropska vru?ina i o?aj.
Moj prvi autobusni transfer bio je da me odveze od Lima a Chachapoyas, 1.200 kilometara dalje: jedno jutro, jedno poslijepodne i jednu no? u udobnom vozilu, s leže?im i širokim sjedalima, i konobara koji nam je poslužio hranu i djelovao elegantno, ali do ?imbote izbacio sme?e od ru?ka – s njegovim ostacima, njihovi plasti?ni tanjuri i ?aše–, u tijeku, do oluka. Nakon kilometara i dana, taj mi se ?in ?inio najsvakodnevnijim, pa ?ak i sporednim u ogromnoj rijeci Marañón, usred amazonske džungle, žena je potopila televizor u vodu.
Imao sam nešto prtljage u torbi, malo hrane i knjiga Josepa Pla, najavljeno «putovanje autobusom»
Imao sam nešto prtljage u torbi, malo hrane i knjiga Josep Pla, najavljeno «putovanje autobusom», pri?a –neke pri?e– koje ne uspijevaju na putovanju, usred kišne sezone, za Peru. Peruanska obala duga je traka koju izjeda pustinja; onda dolazi pila, sa svojim zavojitim cestama i migoljenjem automobila. A onda dolazi džungla: voda, klizišta, kašnjenja: mu?enje.
Na putu smo bili mnogo sati, a još nije svanulo, ali brdo je ve? palo. Ubrzo nakon toga nebo se po?elo razvedravati., tropska vru?ina po?ela je pritiskati - ve? smo bili zarobljeni izme?u gradova bagua i Peter Ruiz– a autobus je i dalje bio zaustavljen. U pozadini, prijetnja tamnih oblaka i stanovnika malog sela, koji su izašli prodavati svoje boce s vodom, svoje kokice, svoj kikiriki i druge zabave iz želuca koji ve? dugo nije ništa jeo unutra. Budu?i da je to trebalo dugo trajati, onaj kamionski red, autobusa i automobila bio je vje?an, i da je sunce po?elo jako udarati, Prostro sam deku ispod kamiona i otišao spavati.
Kolona vozila je bila vje?na, a sunce je po?elo jako pržiti. Prostro sam deku ispod kamiona i otišao spavati
vrijeme je prolazilo, lepršati ugašen o?aj: za nekoliko minuta. Ušli smo u vozila, ali petnaest minuta kasnije, povijest se ponovila: opet vje?ni redovi, opet radnici, tamo na dnu, ?iš?enje ceste. Opet svi na ulicu, naga?aju?i. Osamnaest sati nakon dogovorenog vremena, Stigao sam na odredište s le?ima kao u žici i strpljenjem izjedenim na neko vrijeme.
To se dogodilo u prvom dijelu putovanja – gotovo sve kopnom ili rijekom – koje je trajalo šest tjedana kilometara i blatnjavih cesta.. Nekoliko dana poslije, najprije rijeka Huallaga, a kasnije Marañón, stavili su me unutra Iquitos, gdje su mi rekli da kupim avionsku kartu "u ozbiljnom društvu" za povratak u Limu. “Doma?i obi?no kasne, oni su nesigurniji i neformalniji", Bio sam upozoren. poslušao sam, Kupio sam – i platio – najsigurnije putovanje, ali kad sam stigao na aerodrom, po mraku, da uhvatim svoj let natrag u glavni grad, rekli su mi da je moj let otkazan.
Osamnaest sati nakon dogovorenog vremena, Stigao sam na odredište s le?ima od žice
Lokalna tvrtka, koji je izašao nekoliko minuta kasnije, skinuo bez problema.
na papiru, sti?i kopnom u Cuzco iz Lime su 24 sati: udobni autobusi, stilski de?ki, internet na brodu. Na cesti, sati mogu pasti teški i nevezani za žurbu ili nemir putnika. Stoga, Više sam volio do?i za sat vremena s nekom od onih doma?ih tvrtki koje su u teoriji kasnile, au praksi stigle na vrijeme. slijede?i tu logiku, i suprotno teoriji da je stranac oplja?kan ?im napusti aerodrom – ?etvrt Callao, re?i, to je opasno-, Došao sam kombijem na avion i pla?anje 30 puta manje od najjeftinijeg taksija.
I stigao sam u Cuzco kako bih ovaj legendarni grad u?inio svojom sljede?om bazom operacija., odakle bih se selio tu i tamo, kombijem i autobusom, sa i bez kašnjenja. U Puerto Maldonado – tamo zapeli, 500 km, u zagušljivoj amazonskoj vru?ini – stigao sam u zakazano vrijeme nakon prelaska preko Me?uoceanska magistrala i zora: andskog vjetra kroz prozor koji puše 5.000 metara visoko spuštaš se do ljepljivog daha džungle.
U tri sata ujutro promet je prekinut, pola planine je zatrpalo cestu i u deset sati svi su o?ajni?ki lepršali
ali red, nekoliko dana nakon lutanja po regiji Majka Božja, sve se ponovilo, nešto tipi?no za kišnu sezonu i "brdo se srušilo": na 3 ujutro promet je bio prekinut, pola planine je zatrpalo cestu – svojim kamenjem veli?ine automobila, njegova stabla iš?upana i polumetarski sloj blata na cesti – i u deset ujutro, ve? sva lepršava o?ajna, suputnik je rekao drugom da se guma stroja "pokvarila".
Od stroja koji je ?istio cestu. Više sati iza, više prodava?a za sobom sa svojim ritualom uli?ne prodaje, više strpljenja oduzeto rezervaciji nekog putnika. Osam ili dvanaest sati ravno do plo?e za kašnjenje: ništa ozbiljno.
Plaina maksima, "Avantura je cvijet, parfem slu?ajnosti i razli?itosti”, bilo utjelovljeno u svakom putovanju
Plaina maksima ("Avantura je cvijet, parfem slu?ajnosti i razli?itosti”) bilo utjelovljeno u svakom putovanju. Tijekom mog boravka u Peruu na cestama je bio trag smrti: autobus se sudario s drugim i deseci ljudi su poginuli; drugi je pao niz klanac sa sli?nim rezultatima. Druge smrti bile su tiše, jedan po jedan, dvije na, male neformalne kombije smrskane klizištima i koje su popularni glas ili tabloidi iznijeli na naslovne stranice s naslovima poput "Velika obiteljska tragedija".
Ostale su rute rutinskije unato? usponima i nizbrdicama na cesti. Na primjer, autobus u koji sam proveo no? Ayacucho je puzao više od 3.000 metara visine u nekoliko sati, Pa kad sam sišao niz stepenice s glavoboljom nisam znao je li to bolest na cesti koja te izbacuje iz sjedala, visinska bolest ili posljedice uboda komaraca u amazonskoj džungli i njihova mogu?a zaraza.
Gospo?a mi je stavila termometar i dala mi tabletu, ali bol je ustrajao, Tako da sam dobio neku vrstu opravdanog straha
Tada, žena koju sam intervjuirao – žrtva terorizma 1980-ih – stavila mi je termometar i dala mi tabletu, ali bol je ustrajao, pa sam imao neku vrstu opravdanog straha i vratio se autobusom te iste no?i. Više od 500 kilometri daleko bili su mi ugodni: poput dugog ljetnog sna zaljuljanog na klackalici.
