U veneciji, u no?i s 5 Lipnja, zavijalo je voda dok smo hodali, bos, kroz trg poplavljen visokom vodom iz lipnja. ?udna poruka, Voda ne raste "nikad" na ove datume, grada koji desetlje?ima nije shva?ao da je umro od uspjeha. Pozlilo mu je i otkrio je da je bolest isplativija od lijeka. Da 5 Lipanj je bio prvi petak ponovnog otvaranja u drugim regijama grada koji je stvoren, u 5. stolje?u, bježati od osvajanja barbara, i to je zatvoreno prije tri mjeseca zbog straha od virusa i njegovih sjena.
Prije 1500 godina, dolaskom osvaja?a sa sjevera, svi su otišli, stanovnici tada, prebivati ??u mo?varnoj laguni prekrivenoj algama i muhama. I posadili su drve?e, i na njima su gradili ku?e s idejom da tamo, u mo?varama, svijet bi ih zaboravio i nitko ih ne bi išao tražiti. Njihovi potomci nisu razumjeli da ?ovjek samo bježi od bolesti i gladi, i u ratu poraza. U pobjedi straga je sterilno i Venecija, sa svojim pjesnicima i ljubavnicima, njihovi karnevali i njihove duga?ke haljine, njegov miris seksa, njegove pala?e s jednookim balkonima i njegove mramorne ribe, postupno postao pobjedni?ki bordel. Morao si i?i, i ponoviti, i ponovite opet, da potvrdi da nije bilo izbora nego da se uvijek želi vratiti i odmah poželjeti pobje?i.
?ovjek samo bježi od bolesti i gladi, i u ratu poraza
I tamo smo bili, opet, umotan u labirint najljepšeg grada koji je ?ovjek stvorio, pregledavaju?i sate koji su nam preostali da uživamo privilegiju vidjeti Veneciju tihu. Ništa se nije moglo ?uti i ?inilo nam se kad smo vidjeli kako su nam se utapali prsti ispod bazilike San Marcos, gdje smo više od hodanja navigirali, to ju?er posrnulo sutra. Osje?amo se sretno, sretan, i odlu?ili smo krenuti putem poraza i tr?anja prazne i šepave no?i. U zvoniku je bila stonoga i galeb, bijele kose i uko?ene glave, koji su se smjestili na mirnom drvetu gondole.
Sve je bilo tako lijepo, tako spokojan, da smo shvatili da Venecija ponovno pripada vodi i da je nužno ne probuditi je. Spavali smo te no?i u Pala?i 5613, pored velike terase, kanarinac i cementna staza valova kojima nitko nije prolazio, ni vjetar ni kiša, ni arkade pijanaca. San o tome da grad vidim bez ljudi bio je toliko ?udan kao prije, na ve?eru, muškarci su provalili u pljesak dok su dodavali šest ruku i tri kofera, Poput starih vremena kad u ovoj truloj kadi s novcem ništa nije bilo vjerno. Sje?am se prije tri godine, obiteljski boži? iz vremena kada smo živjeli daleko, u kojem sam si obe?ao da se ne?u vratiti na ovo mjesto gdje nismo mogli hodati me?u hordama turista koji nisu gledali u pro?elja ve? u pupove. Grad, iznenada, vratili su je svojim ljudima koji, sada, oni su nesvjesni ne znaju?i što s tim u?initi.
nitko nije prolazio, ni vjetar ni kiša, ni arkade pijanaca
Zašto Massimo, koji prodaje staklo u Muranu, u trgovini uz glavni kanal, žali se na usamljenost što je sklonio svoje poslovanje i ne našao nikoga s druge strane. "Prodao sam nulu, nula i devet eura u posljednja tri dana ", kaže simpati?an i tužan ?ovjek, jer šutnja trgovce košta. Ana, me?utim, vlasnik ku?e u kojoj smo odsjeli, kaže nam da smo "njegovi prvi klijenti za tri mjeseca", a zatim, dok otvara roletu koja osvjetljava knjižnicu, neke slike i fotelje pobjegle su s slike Tiepola, šap?e nam: "Bilo je fantasti?no slušati tišinu", a kad to kažem primijetim da se u njegovim o?ima ništa ne ?uje.
Hamid je druga?iji. Arhitekt je, govori nam, što radi 30 godine zaljubio se u venecijanske maske i parkirao koso te postao obrtnik. Ima ludu kosu, i govori nam da je i pjesnik, i sve ima smisla kad nam otvori svoju radionicu i vidimo da je posve?en izradi ludih stvari i pjesama od kartonskog papira. A onda ih slika i vješa na zid dok ih netko ne odnese. "U 30 godine nikad nismo prestali proizvoditi maske. Sad ih radimo, prodajemo one na zalihi. Zašto stvarati nove ako nitko ne do?e?". A pitanje nas ostavlja nemirnima jer je Hamid tužan i mi smo sretni. Jer Hamidu su potrebni ljudi i mi želimo da nitko ne dolazi osim nas, jer su putnici toliko sebi?ni i uvijek vjerujemo da su oni koji su ostali ostali. Bili smo usred neobi?nog karnevala, tužan, gdje su maske prekrivale usta, a ne o?i.
Sve se to dogodilo dok smo išli u Burano ili Lido u vaporettu. A mi smo se kamuflirali kao susjedi, i pitali smo stvari, i pogledali smo, O tome se radi u profesiji novinara i putnika. A u subotu smo popili malo vina i tapasa (cicchetti) u susjedstvu Cannaregio, zajedno sa stotinama Venecijanaca koji su izašli na ulice i nekoliko posjetitelja, iz okolnih gradova, koji su se sje?ali grada s druge strane kopna, preko kanala. Te no?i voda je opet narasla, a pala?e i ulice su poplavljene, kao prije užurbanog povratka svih, pred kraj primirja ljudi, grad bi se želio sjetiti da sve to pripada vodi, ne muškarci. A oni ne slušaju i vra?aju se, i oni se vrate.
