Venecia: prazan grad i neobičan karneval
U veneciji, u noći s 5 Lipnja, zavijalo je voda dok smo hodali, bos, kroz trg poplavljen visokom vodom iz lipnja. Čudna poruka, el agua no crece así «nunca» en estas fechas, grada koji desetljećima nije shvaćao da je umro od uspjeha. Pozlilo mu je i otkrio je da je bolest isplativija od lijeka. Da 5 Lipanj je bio prvi petak ponovnog otvaranja u drugim regijama grada koji je stvoren, u 5. stoljeću, bježati od osvajanja barbara, i to je zatvoreno prije tri mjeseca zbog straha od virusa i njegovih sjena.
Prije 1500 godina, dolaskom osvajača sa sjevera, svi su otišli, stanovnici tada, prebivati u močvarnoj laguni prekrivenoj algama i muhama. I posadili su drveće, i na njima su gradili kuće s idejom da tamo, u močvarama, svijet bi ih zaboravio i nitko ih ne bi išao tražiti. Njihovi potomci nisu razumjeli da čovjek samo bježi od bolesti i gladi, i u ratu poraza. U pobjedi straga je sterilno i Venecija, sa svojim pjesnicima i ljubavnicima, njihovi karnevali i njihove dugačke haljine, njegov miris seksa, njegove palače s jednookim balkonima i njegove mramorne ribe, postupno postao pobjednički bordel. Morao si ići, i ponoviti, i ponovite opet, da potvrdi da nije bilo izbora nego da se uvijek želi vratiti i odmah poželjeti pobjeći.
čovjek samo bježi od bolesti i gladi, i u ratu poraza
I tamo smo bili, opet, umotan u labirint najljepšeg grada koji je čovjek stvorio, pregledavajući sate koji su nam preostali da uživamo privilegiju vidjeti Veneciju tihu. Ništa se nije moglo čuti i činilo nam se kad smo vidjeli kako su nam se utapali prsti ispod bazilike San Marcos, gdje smo više od hodanja navigirali, to jučer posrnulo sutra. Osjećamo se sretno, sretan, i odlučili smo krenuti putem poraza i trčanja prazne i šepave noći. U zvoniku je bila stonoga i galeb, bijele kose i ukočene glave, koji su se smjestili na mirnom drvetu gondole.
Sve je bilo tako lijepo, tako spokojan, da smo shvatili da Venecija ponovno pripada vodi i da je nužno ne probuditi je. Spavali smo te noći u Palači 5613, pored velike terase, kanarinac i cementna staza valova kojima nitko nije prolazio, ni vjetar ni kiša, ni arkade pijanaca. San o tome da grad vidim bez ljudi bio je toliko čudan kao prije, na večeru, muškarci su provalili u pljesak dok su dodavali šest ruku i tri kofera, Poput starih vremena kad u ovoj truloj kadi s novcem ništa nije bilo vjerno. Sjećam se prije tri godine, obiteljski božić iz vremena kada smo živjeli daleko, u kojem sam si obećao da se neću vratiti na ovo mjesto gdje nismo mogli hodati među hordama turista koji nisu gledali u pročelja već u pupove. Grad, iznenada, vratili su je svojim ljudima koji, sada, oni su nesvjesni ne znajući što s tim učiniti.
nitko nije prolazio, ni vjetar ni kiša, ni arkade pijanaca
Zašto Massimo, koji prodaje staklo u Muranu, u trgovini uz glavni kanal, žali se na usamljenost što je sklonio svoje poslovanje i ne našao nikoga s druge strane. "Prodao sam nulu, nula i devet eura u posljednja tri dana ", kaže simpatičan i tužan čovjek, jer šutnja trgovce košta. Ana, međutim, vlasnik kuće u kojoj smo odsjeli, kaže nam da smo "njegovi prvi klijenti za tri mjeseca", a zatim, dok otvara roletu koja osvjetljava knjižnicu, neke slike i fotelje pobjegle su s slike Tiepola, šapće nam: "Bilo je fantastično slušati tišinu", a kad to kažem primijetim da se u njegovim očima ništa ne čuje.
Hamid je drugačiji. Arhitekt je, govori nam, što radi 30 godine zaljubio se u venecijanske maske i parkirao koso te postao obrtnik. Ima ludu kosu, i govori nam da je i pjesnik, i sve ima smisla kad nam otvori svoju radionicu i vidimo da je posvećen izradi ludih stvari i pjesama od kartonskog papira. A onda ih slika i vješa na zid dok ih netko ne odnese. "U 30 godine nikad nismo prestali proizvoditi maske. Sad ih radimo, prodajemo one na zalihi. Zašto stvarati nove ako nitko ne dođe?". A pitanje nas ostavlja nemirnima jer je Hamid tužan i mi smo sretni. Jer Hamidu su potrebni ljudi i mi želimo da nitko ne dolazi osim nas, jer su putnici toliko sebični i uvijek vjerujemo da su oni koji su ostali ostali. Bili smo usred neobičnog karnevala, tužan, gdje su maske prekrivale usta, a ne oči.
Sve se to dogodilo dok smo išli u Burano ili Lido u vaporettu. A mi smo se kamuflirali kao susjedi, i pitali smo stvari, i pogledali smo, O tome se radi u profesiji novinara i putnika. A u subotu smo popili malo vina i tapasa (cicchetti) u susjedstvu Cannaregio, zajedno sa stotinama Venecijanaca koji su izašli na ulice i nekoliko posjetitelja, iz okolnih gradova, koji su se sjećali grada s druge strane kopna, preko kanala. Te noći voda je opet narasla, a palače i ulice su poplavljene, kao prije užurbanog povratka svih, pred kraj primirja ljudi, grad bi se želio sjetiti da sve to pripada vodi, ne muškarci. A oni ne slušaju i vraćaju se, i oni se vrate.
