Bio sam tri puta u Londonu, ali uvijek u žurbi, poput nekoga tko se želi najesti ukusne delicije prije nego što konobar ukloni tanjur. Prvi put je prošlo toliko godina da se uopće ne trudim brojati kako ne bih paničario.. Tada sam živio u Portsmouth, gdje sam proveo nekoliko mjeseci boreći se s jezikom, pili pivo i pisali i primali pisma prije nego što je internet ušao u naše živote uništavajući svo to epistolarno bogatstvo. Bio je to jednodnevni izlet vlakom na kojem sam valjda želio vidjeti ono što svi žele vidjeti kad prvi put stignu u London. I jesam, sudeći prema nekim fotografijama koje još imam, iako je jedino što mi je ostavilo traga u sjećanju bila bolesna podzemna željeznica, mješavina kultura koje su se isticale (navikao na Španjolsku koja u to vrijeme nije bila zemlja obećanja) i kip podignut na trgu Waterloo u Robert F.. Scott, godine britanski istraživač koji je ostavio svoj život utrka na južnom polu napredovao Norvežanin Amundsen. Zamišljam da me iznenadila britanska upornost uzdizanja epa nad neuspjehom.
Prije nekoliko godina dva puta sam posjetio London, još više uznemiravan, na dva zaustavljanja koja idu prema Mozambiku i iz njega, gdje biti na vjenčanju mojih prijatelja Francesce i Javiera. Tom prilikom sa mnom je bila i moja žena, Nisam poznavao grad, pa obje utrke protiv sata (nismo si mogli dopustiti da propustimo avion) postao novi niz tema, de Picadilly al Londonski most, de Westminster a Hajdpark y Buckinghamskoj palači, potaknut posljednjom prilikom hitnom potragom za toaletima (bez novčića u džepu) gdje rasteretiti mjehur, muke riješene in extremis zahvaljujući blagoslovljenim javnim zahodima u podrumu Trafalgar Squareu, od tada uvijek na preferencijalnom mjestu u mom sjećanju. Nijedan od tih dana nije mi padala kiša, što pretpostavlja da predstavlja događaj vrijedan pažnje.
Prvi put u Londonu ostali su mi prsti na jednoj ruci da brojim koliko sam puta sjeo u avion
Sa deset godina, moj sin Gonzalo otputovao je u London s majkom i kumom, koji mu ga je dao za prvu pričest. Sudbina ga je izabrala. Vremena se promijenila. Prvi put sam u Londonu, s nešto više od dvadeset godina, Ostali su mi prsti na jednoj ruci da brojim koliko sam puta sjeo u avion. Napola stara, imao je više od dvadeset letova i već je bio u Americi, Afrike i Male Azije, a nekoliko mjeseci kasnije putovat ćemo po arktičkom krugu. Dojam, tečaj, ne bi moglo biti isto.
Što je London značio za mog sina? “Kraljevska straža, el Big Ben, el London Eye…”. To mi govori, iako, Dodati, “Bio sam siguran da nije samo to”.
Oči djeteta nisu oči odrasle osobe, već pokvaren digitalnim prekomjernim informacijama i utopljen u klišejima
Oči djeteta nisu oči odrasle osobe, već pokvaren digitalnim prekomjernim informacijama i utopljen u klišejima. Što vam je zapelo za oko u gradu? “Prvi, Njihovi spomenici, koji stoje sjajno i impozantno pred vama, a čak je i skupo vidjeti njegov kraj na prvi pogled. Dodatak, njegove beskrajne ulice i uličice, toliko maštovit i ugodan za gledanje da bi mogli ispuniti cijelu priču bez ikakve ilustracije”.
No ako među temama postoji tema to je klima. London nepogrešivo je povezan s kišom. Moj sin, očigledno, imao je i sreće. “Vrijeme je bilo izvrsno. Mogli smo izaći i uživati u gradu svaki dan, osim kišnog i oblačnog”.
“Najviše mi se svidjelo kako su se prema nama ponašali u smještaju i restoranima”
Nastavljamo sa zlim etiketama koje đavao često nosi: Britanci nisu baš fini. Međutim, Sjećam se da su bili jako ljubazni prema meni kad mi je trebala pomoć na ulici, unatoč mom klimavom engleskom. Čini se da mom sinu ne ide ništa gore. “Najviše mi se svidjelo kako su se prema nama ponašali u smještaju i restoranima”. Spavao je u hotelu, a ja nisam proveo nijednu noć u glavnom gradu Londona, iako je dobra opcija potražiti hostel, na primjer kroz Expedia.
Sa deset godina, Londonski parkovi ostavili su trag, “sa svom tom prirodom za uživanje”, nešto što roditelje ispunjava zadovoljstvom, kao i mnogi drugi, brani pedagošku vrijednost prirode, a posebno planina, kao škola života, na putu naturalističke misli Institución Libre de Enseñanza i njezinih sadašnjih nasljednika, s geografom Eduardo Martinez de Pison Glava.
Sa deset godina, Londonski parkovi ostavili su trag, “sa svom tom prirodom za uživanje”
Gonzalo ih se nije sviđao “količina buke luksuznih automobila u četvrti Chelsea ili dugački redovi za London Eye, na koji se nisam popeo zbog svoje nepopravljive vrtoglavice”. I to mu je zapelo za oko “gomila koja čeka promjenu straže kod Buckinghamska palača, iako je vrijedilo gledati kako nepokretne kraljevske straže oživljavaju kako bi bile zamijenjene”.
Putujuća intrapovijest dječaka u Londonu prestaje “u suvenirnicama koje su imale mnogo predmeta na ulici i još uvijek ih nitko nije došao ukrasti” i na autobusima na kat. “Bio sam iznenađen što drže telefonske govornice, a neki čak i ukrašeni vunom”, Dodati. I navikao na bučnu simfoniju madridskog prometa, Londončanin mu se činio baš Nirvana. “Nisam čuo puno zvukova automobila po ulici, ili su nas barem čuli, manje u Chelsea sa modernim automobilima”.
Gonzalo ih se nije sviđao “količina buke luksuznih automobila u četvrti Chelsea ili dugački redovi za London Eye
Sada vas molim da predložite dobar plan za djecu u Londonu. “Na primjer, posjetite Hyde Park i legnite u njihove besplatne viseće mreže; prići Legoland i uživajte u čudima napravljenim od ovog građevinskog materijala, gdje možete napraviti i portret sa suvenirnim lego komadima. A ako ste ljubitelj čokolade, morate posjetiti tvornicu M.&M -ovi, sa svojim dugim cijevima za doziranje s kojima opslužujete narudžbu”. I hirovi sjećanja, opet, njegova neraskidiva. “Pokraj nas zatičemo neke mlade ljude koji repaju i plešu. Bio sam impresioniran njegovim riskantnim pokretima glave”.
Oba iskustva, osim što ih razdvaja četvrt stoljeća, oni su usput u antipodima kako bi se suočili sa čudnim jezikom: prije kao onaj koji hoda gurnut od krvnika prema podlom klubu; sada, s prirodnošću koja se plaća u dvojezičnoj školi, u uspješnim metodama poučavanja jezika i u svakodnevnoj borbi s popularnom kulturom sve više impregniranom anglosaksonskim referencama. “Nije bilo jako teško komunicirati s ljudima kad su me poslali da naručim kikiriki u hotelskom baru ili kad sam morao pitati o toaletima u restoranu, jer smo ta pitanja već uvježbavali na satu”.
Oba iskustva, osim što ih razdvaja četvrt stoljeća, Oni su u antipodima po načinu na koji se bave jezikom
Od prestižnih Prirodoslovni muzej, iznenadilo ga je to “Čim ste ušli, pronašli ste ogromnu kost dinosaura i neke pokretne stepenice koje su dovele do reprodukcije sunca”. Presuda je također pozitivna: “Vrijedi posjetiti. Vaša kolekcija minerala me se dojmila”.
